Drigo, Paola - U sjeni bregova (Maria Zef)

Drigo, Paola
U sjeni bregova (Maria Zef)
Matica hrvatska, Zagreb (1961.)
215 str. ; 21 cm.

Jezgrovitost i osjećaj mjere u biranju riječi, jasan i sažet stil koji zazire od retoričke pretjeranosti; vedar stil koji teče i savršeno pristaje radnji pripovijesti - eto, to su odlike ovog djela Paole Drigo. Nije li to možda pripovijesto o tužnoj sudbini jedne djevojčice, kojoj cvijet prve mladosti mami pjesmu na usta i ulijeva povjerenje u srce? Nije li to slika gorkog života bijednih ljudi?

Maria Zef (Mariute) nasmiješen je lik zdrave djevojčice koja ne gubi ono malo sreće što joj je život dao iako joj je on bio težak dok se potucala i prodavala bijedne starudije na kolicima, na kolicima koja je vukla remenjem što joj je ranjavalo pazuhe. Njena sestrica Rosute, bolesne noge i umorna majka koja se teškom mukom vuče za kolicima zadaju joj brige, ali je i usrećuju jer ih ona mnogo voli. Samo sjena tajne koju je njena majka nosila u sebi pomućuje katkad njenu vedrinu.

Zatim majka umire povjerivši nju i Rosutu mučaljivu stricu koji prebiva u bijednoj, osamljenoj kućici u planini. I tu se jednog dana, dok se Rosute zbog bolesne noge nalazila u bolnici, svršava Marijino djetinjstvo nakon stričeva životinjskog nasrtanja. Onda dolazi do zaraze, pa nadrilječnica saopćuje Mariji od kakve bolesti boluje i otkriva joj da je i njena majka doživjela istu tragediju. Tragediju? Možda u našim očima, ali za Mariju nipošto. Ta to je život, jadan i tmuran život, a kako se on ne da promijeniti, mora se primiti onakav kakav jest. Zar da Mariute mrzi strica? Ali zašto? Ta on je nesretan kao i ona. Šta je on imao od života? Životinjsko općenje s kakvom ženom i ponekad opijanje. Mariute je maštala i o boljem životu, ali taj nije bio za nju; ta spoznaja ipak ne postaje tragedija; ona čak i ne pomišlja na to da bi ga smjela zaželjeti. Misao o tom životu samo je prošla, prohujala njenim mislima, mirno i rezignirano. Kad je bila djevojčica, pjevala je i vedro gledala u život; sad više ne pjeva. Sve je tužno i gorko, ali nije tragično. Pa ni osjećaj za mladića - kojega je zavoljela, a kojega se morala odreći zbog stričeve bestijalnosti - čak ni to Mariute ne osjeća kao tragediju. To je samo još jedna gorčina više koja se stječe u široku, tihu rijeku svakodnevne tuge. Ali ipak, nešto se pretvara u tragediju: ljubav prema Rosuti. Sestricu, ne! Kad bi ona, Mariute, morala u službu, kamo je šalje stric, Rosute bi ostala sama s tim čovjekom u bijednoj kućici u planini. Ali Rosute ne!

Sve je ostalo gorčina i bol: u tome je tragedija. I ujedno revolt i očajan čin. Ali Rosute će biti spašena.

Kako teče radnja tako se odvija i pričanje: uvijek u tonu razgovora, laganom i jednostavnom što adekvatnijem, da se u tragičnom tonu ne bi očitovala stvarna rezigniranost Mariute. I baš u toj neprekidnoj jednoličnosti tragedija dolazi do punog izražaja. Atmosferu pak tregedije, koja će se naskoro dogoditi, u drugom dijelu knjige daju veličanstvena samoća planine i tišina predjela pokrivenog snijegom i ledom s groznim, crnim stablima što strše u tami opustošene šume.

Tvrde korice. Knjiga je u dosta dobrom stanju.





---
Popust po dogovoru na veće količine i iznose.