STJEPO MARTINOVIĆ Žena-oganj-more : Sredozemne pripovijesti

10/2012.
140 str., meki uvez s klapnama
odlično očuvano
slanje po cjeniku pošte ili tiska

Nakon dviju kolekcija pripovjedaka, triju romana i jednoga politološko-fenomenološkog eseja od stotinjak stranica, Stjepo Martinović dovršio je treće svoje „konavoske priče“, ovoga puta re-deklarirane kao „sredozemne pripovijesti“ pod naslovom "Žena-oganj-more".

Kao što je ponikao izvan šablona trenda, stilske matice, generacije... Stjepo Martinović nastavlja pisati osebujno; koliko god se u njegovim pripovjetkama dade naslutiti poznavanje suvremene književnosti „naših prostora“ – netko će vjerojatno, barem u dijelu njegovih priča, osjetiti nešto selimovićevsko, andrićevsko, marinkovićevsko – nikako mu se ne može pripisati ni naslanjanje na autore koje bjelodano savršeno poznaje, a kamoli bilo kakvo stilsko epigonstvo... što jednako može biti blagoslov i prokletstvo, odnosno koristiti i škoditi percepciji Martinovićeve proze u današnjeg čitatelja, zbunjeno raskoračenog između tradicionalnoga (kojemu se naprasno odriče vrijednost!) i modernoga, češće serviranog u obliku banalne senzacije, nego literature koja će izdržati kušnju vremena.

Usuđujem se tvrditi da proza ovog autora hoće opstati na rešetu trendova i ukusa, upravo zahvaljujući svojoj „isključenosti“ – koja joj daje svevremensku i transgeneracijsku vrijednost.

Ukratko, "Žena-oganj-more", uza svu tematsku i stilsku raznolikost, kolekcija je vrhunski izbrušenih priča, ispisanih brižno i strastveno, duboko proživljeno i sa zamjetnim pomakom od (čiste) inspiracije prema „obrtničkom cizeliranju“, nikako na štetu autentičnosti, koja se može začeti samo u ognju nadahnuća.

Iz recenzije: Borivoj Radaković

Da ova zbirka ne završava pripovjetkom naslovljenom „La paloma“ – bila bi lišena uskličnika na kraju! Naime, ova priča – premda se naslanja na ranije Martinovićeve zapise o emigrantskim sudbinama – potpuna je inovacija u njegovom opusu: priča o prokletstvu što ga žrtva doživljava kao Stvoriteljevu pakost, kojoj uzvraća autodestruktivnom pobunom s jedinim mogućim ishodom, samovješanjem. Mnogo toga priziva ova čudna pripovjetka, mnoge reminiscencije i mnoge duhovne/stilske „kumove“, od Josepha Conrada do (piscu savršeno poznatoga) Nikosa Kazantzakisa, ali to nikako ne znači da se Martinović „objesio o ruku“ ijednom od njih.

Besprijekorno strukturirana, izvanredno dojmljive progresivne dramaturgije i epiloga poetike lapidarnoga nadgrobnog slova, ova pripovjetka s razlogom je uvrštena kao posljednja od devet (također izuzetno logično razmještenih), jer ona jest kruna – i krunski dokaz da niti jedan od (malobrojnih, ali definitivno zbog nerazumijevanja njegove literature, nemoći književne kritike da ga „objasni“ utrpavanjem u neki simplificiran pretinac!) komplimenata što ih je Stjepo Martinović pobrao od 2009. do danas nije bio neutemeljen.