Siva plojka - Dunja Kalilić

- Izdavač : Marjan knjiga d.o.o. , Split , 1998.
=
- Za izdavača : Marjan Šare
=
- Predgovor : Dr. Anatolij Kudrjavcev
=
- Naslovna stranica : Dunja Kalilić
=
- Urednica : Lidija Šare
=
- Grafička priprema : Arion - Split
=====
- 207 str.
- Tvrdi uvez
- Format : 15 × 21 cm
=====
- Tekstovni dio i kompletna unutrašnjost bez podvlačenja,podcrtavanja.
Margine bez obilježavanja.
Kompaktno stanje knjige.
Knjiga je iz otpisa knjižnice (nekoliko pečata , na posljednje dvije stranice zalijepljena arhivska kartica , na stražnjoj korici trag odstranjivanja arhivske naljepnice koji prekriva dio teksta i manja arhivska naljepnica na dnu).
==========
Na mjestima gdje zrnca kopna uranjaju u modrinu i plavo prestaje biti samo boja neba, i more prestaje biti samo valom progurana voda, bivstvuju dalmatinska mjesta… izronjena iz nekih drugih vremena, a postojana samo u svojim sadašnjostima.
Siva plojka… poetski roman govorom determiniran uz iščezli svijet o mitskom moru… poetski roman usidren u prošlosti… poetski roman mediteranskog postojanja i odlaska. ..poetski roman mimo sadržajno dovršenih sudbina… poetska simbioza imperfektnog i modernog senzibiliteta… poetska plovidba brodova u kojima stanuju izgnanici današnjih vremena… poetika obala u kojima se ugnježđuju nedočekana čekanja.
Siva plojka… poetika o dalmatinskim Penelopama. Poetika o ženama. Ženama koje nikada nisu razlučile: je li njihova sreća vjernija snu ili zbilji? Ženama koje nikada nisu razlučile: znaju li previše ili premalo o tim snovima?
Poetika o sjećanjima u stisnute šake pretvorenima.
Agneza, usidrena u luci čekanja potrošila je život u slutnji, u varljivom trenutku nade znajući kako je sunce pobjeglo u neko drugo nebo, kako je Amerika isprala plavu boju sna i ostavila bezličnost velikih voda.
Godinama su se vraćali samo valovi; uobličeni u kuverte sve rjeđih pisama s velikih mora. Ostajale su vjeđe u upornom opiranju snu; ostajale su ruke kao preslik dodira; ostajalo je lice na kojemu je uvijek bilo mjesta za nove bore; godine su u njihovim utorima čuvale suze.
Amerika je imala veliko more. I velike ribe. I veliki novac. I velike samoće. A u samoćama su drijemale uspomene. Brodovi su postajali putnici. Udarale su ih kapi kristala ukradene slanoći. Luke su se brisale. Oticale su, u sada već, sijedim od sjete dodirima.
Riječi su se utopile.
U brižno čuvanim tajnama jedne bijele vešte. A u veštu su bile obučene sudbine triju žena. Željele u samo ljubav. I nije li kazna života dodijeliti im trak ljubavi samo kako bi sjećanje moglo izniknuti? I sjećanje je raslo. Brižljivo njegovano čežnjom rasprostiralo je svoju sjenu po dalmatinskim kalama, a život negdje drugdje živio svoju sadašnjost. Od sadašnjosti njima su ostali samo odlasci. Bijela vešta poprimila je uzorak davno obećanih vjenčanja, održanih vjenčanja, i u neznanju izgovorenih laži.
Život je pobrkao svoje glavne glumce.
Neki su otišli prije premijere. I kad su se mogli vratiti predstava je davno skinuta s repertoara.
Doplovio je netko novi, pola stoljeća mlađi, u čijem su se pogledu još samo iskričavo plavile Perine oči.
Brod ga je donio.
I netko mu se obradovao.
More ga je vratilo.
I sada, u sadašnjoj sadašnjosti, ostavlja svoje dječačke tragove po mulu Agnezinu, sjajnom od koraka uzaludnih molitava. I čekanja.