PEJZAŽI - A. G. Matoš

- Izdavač : NOLIT , Beograd , 1956.
- Tehnička oprema : Radomir Stević - Ras
- Predgovor i redakcija teksta : Marijan Matković
- 277 str.
- Tvrdi uvez + zaštitni omot
- Format : 15 × 20 cm
=====
- Tekstovni dio i kompletna unutrašnjost bez obilježavanja , podvlačenja - čisti.
Kompaktno stanje knjige.
Na zaštitnom omotu vidljivi tragovi korištenja.
Pečat privatne knjižnice na prvoj praznoj stranici nakon prednje korice.
===
Pejzaž u djelima A.G. Matoša

Rekao je, "Ljepota je iznad sreće i nesreće poput sunca, koje jednako osvjetljava sretnike i leš samoubojstva." Ljepota! Matoš ju je volio prije svega, ali znao ju je prepoznati, ponekad u vrlo neobičnim detaljima.
Kao takav, znao je to prenijeti nama čitateljima, sa svim njegovim prepoznatljivim segmentima: oblicima, bojama, mirisima, zvukovima, ukusima ... Ljepota je za njega ono iz čega se umjetnost rađa, to je značenje umjetnosti, ljepota je umjetnost. Znao ju je pronaći u ljetnoj noći, mutnu rijeku, suho lišće, kobnu dvoranu, u bijelom đurđevku. ..u krajoliku, koji prvi put u hrvatsko pjesništvo uvodi kao samostalnu temu.
Matoševi krajolici jedinstveni su ukras njegovih pjesama, lagani, ugodni za čitanje, blagi mirisi, bogati bojama, puni zvukova. Matoševo cvijeće pjeva miris šarene pastirske tratinčice, jezero šuška srebrnom himnom, a nebo šuška srebrnom svilenom zastavom. Volio je Hrvatsku i njenog čovjeka. Volio je zdravo, idilično selo, obožavao drvene dvorce plemića i bršljana za koje se vjeruje oko prozora. Svoje pjesme nije ukrašavao velikim domoljubnim frazama, već je ljubav prema domovini pokazivao kroz krajolik. Umjesto jednostavnog "Volim Hrvatsku", rekao je da mu se sviđa miris lipe žute boje i večernji sjaj. Autentično je slikao veličinu svoje zemlje, njezinih Gupca i Gaja, njezinih umornih kmetova.
Predstavio nam se svojim krajolikom. Predao nam je svoju dušu na dlanu i otvorio nam svoje srce. Ne postoji biografija koja bi njegov život i njegovu osobnost bolje opisala od njegovih vlastitih pjesama. Đurđić je malen, tih i simpatičan, drhtav je i hladan - to je on, njegov izgled i narav. Njegov miris budi slutnju višeg života - on je pjesnik, sposoban dublje osjetiti život, uzdići se iznad ljudske stvarnosti i svakodnevnog života.
Pejzaži su također njegove emocije, stanje njegove duše. Olovom i teški snovi, tamne planinske strane, vlažna polja, ogoljene grane i monotone sjene lutaju njegovom dušom. Tuga, tuga i melankolija isprepliću se, izranjaju iz tmurnih jesenskih motiva i govore nam puno o jeseni Matoševa života koji je proveo u inozemstvu.
Crne vrane osjećaju smrt. To je hladno i mračno u prvom sumraku , u njegovoj duši.On sumnjivim putevima, slijepi udaljenost ljudski nemiri .i da li je jabuka stvarno tako visok i ponosan , tražiti da se suočava s političkim previranjima, kao i vlastitim egzistencijalnim pitanjima. Da li iza jesenske večeri, tmurne i tihe samo blage noći -smiraj dušu u miru koja rosi s neba? Zaključit ću jesu li oči samo san, dok željeznica guta daljinu. Motiv da mu otkrijemo njegovo razmišljanje o neizbježnom kraju zemaljskog života.

In memoriam Antun Gustav Matoš (13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.)