Ni crven ni mrtav Stevo Julius

Odrastanje u bivšoj Jugoslaviji za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata

Kao i mnogi naši prijatelji, nismo shvatili znakove. Naravno, povremeno su se čule neugodne izjave o Židovima, a neke izbjeglice iz Austrije i Čehoslovačke na proputovanju govorile su o užasima, ali sve se to nekako činilo dalekim. Zatim, koncem travnja, dva dana nakon Što je Hitler po prvi put bombardirao Beograd, i potom objavio rat, iznad Zagreba se ukazao jedan avion, a protuzračna obrana otvorila je vatru. Taj avion koji je visoko letio nikoga nije ustrasio, pa umjesto da pođemo u sklonište, promatrali smo kako oblačići protuzračnog streljiva ukrašavaju nebo. Djeca su se zabavljala pogađajući pokoju bitnicu na brdu koje su opsluživali Srbi, odnosno Hrvati. Hrvati su mrzili Kraljevinu Jugoslaviju i nisu se htjeli boriti protiv Nijemaca. Ta jedna jedina bitnica, koja je neprestano kilometrima promašivala avion, sigurno je bila hrvatska. Činilo se kako je to prije karneval, a ne rat.
Realnost je stigla sutradan na kotačima njemačkih motocikala. Naša se bolnica nalazila u mjestu Vrapče, u zapadnom predgrađu Zagreba, glavnoga grada Hrvatske. Manja skupina njemačkih motocikala skrenula je oko pola kilometra s glavne ceste i stigla pred bolnicu. Privukla ih je impresivna bolnička avenija s četiri usporedna niza velikih kestenovih stabala. Stabla su natkri-vala središnju asfaltiranu cestu i tri pješačke staze sa svake strane ceste. Avenija je vodila do glavnoga ulaza za vozila koji je sa svake strane imao ulaz za pješake od kovanoga željeza. Iza glavnoga ulaza s dekorativnim lukom od kovanog željeza, nalazio se kružni tok s obaveznom fontanom u sredini....