Izdajice - Antun Šoljan

Šoljan, Antun, hrvatski književnik i prevoditelj (Beograd, 1. XII. 1932 – Zagreb, 9. VII. 1993). Studirao je anglistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelovao je kao profesionalni pisac i prevoditelj, bio urednik časopisa Međutim, Krugovi i Književnik te predsjednik hrvatskog centra PEN-a (1971–73).

Uz Ivana Slamniga jedan od najistaknutijih predstavnika krugovaškoga naraštaja, autor je raznovrsna književnog opusa – okušao se u gotovo svim žanrovima i vrstama. Prve pjesničke zbirke (Na rubu svijeta, 1956; Izvan fokusa, 1957) pisane su u dijalogu s hrvatskom tradicijom, ali i engleskim i američkim pjesnicima. Istodobno je započeo pisati feljtone i pjesme programatskoga karaktera u kojima iskazuje interes za egzistencijalno iskustvo, ponajprije temu otuđenosti u duhu Alberta Camusa (antologijska pjesma Bacač kamena). Nakon zbirke Gazele i druge pjesme (1970) započela je druga pjesnička faza, koju odlikuje raznovrsnija tematika, korištenje povijesnih motiva i ironizacija egzistencijalne teme. Te su pjesme pisane u različitim formama – od poslanica, dosjetki i anegdota, preko putopisne lirike, do onih klasicističkih i postmodernističkih. Posljednja zbirka Prigovori (1993) svojevrstan je testament u kojem se mnogobrojnim aluzijama vraća mediteranskomu zavičaju.

Njegova ranija proza (zbirka novela Specijalni izaslanici, 1957) žanrovski pripada tzv. prozi u trapericama – u pričama prati »klapu«, homogenu mikrozajednicu koja dolazi u sukob sa svijetom odraslih, ne samo u društvenom nego i književnom smislu. Vanjski svijet klapa shvaća kao izvor represije nad vlastitim identitetom. Ironija, kao reakcija lika ili pripovjedača, Šoljanovu prozu vodi prema društvenoj tematici. Roman Izdajice (1961), u kojem je postignuta samostalnost pojedinačnih poglavlja i spoj romana i eseja, tako u početku uspostavlja arkadijski ugođaj i avanturizam klape, ali na kraju utvrđuje kako je smisao klape iscrpljen pa klapa kao skupina postaje izdajicom vlastitoga naraštajnoga načela.