Draga mama - Nada Mihelčić

- Biblioteka : SMS
=
- Nakladnik : Naklada Ljevak , Zagreb , 2015.
=
- Za nakladnika : Petra Ljevak
=
- Urednica : Nives Tomašević
=
- Lektorica i korektorica : Jasminka Salamon
=
- Naslovnica : Goran Radosavljević
=
- Prijelom : Marija Friščić
=
- Pogovor - Otvoreno pismo Nade Mihelčić : Dr. sc. Andrijana Kos - Lajtman
=====
- 142 str.
- Meki uvez
- Format : 13,5 × 21,5 cm
=====
- Tekstovni dio i kompletna unutrašnjost bez podvlačenja,podcrtavanja.
Margine bez obilježavanja , čiste.
Kompaktno stanje knjige.
Knjiga je iz otpisa (pečati , na posljednjoj praznoj stranici i sa unutrašnje strane stražnje korice zalijepljene arhivske kartice , na stražnjoj korici zalijepljena manja arhivska naljepnica).
Odlična očuvanost.
==========
Zanimljivost romana Draga mama, ujedno i jedna od njegovih glavnih kvaliteta, proizlazi iz načina kako Nada Mihelčić vodi cjelokupnu priču. Sva su događanja, ali i sve misli, emocije i unutarnji rascjepi prikazani iz pripovjedačke i fokalizatorske pozicije Viktorije, odnosno Bucke, kako je, ne obazirući se na činjenicu da se mladoj djevojci to nimalo ne sviđa, uporno zove njezina majka. Viktorijin pogled, dakako, maksimalno je subjektivan, obilježen lepezom različitih emocija i stanja koje proživljava tijekom najtežih mjeseci svoga odrastanja, no isto tako on je i iznimno zreo, u širini i dubini zahvata svijeta oko sebe možda i netipično zreo za tinejdžerku. Takav fokalizator, nesumnjivo, romanu osigurava doticanje problematike koja je mnogo više od individualnih teškoća jedne djevojke i jedne obitelji.
Riječ je, naime, o vrlo suptilnom i nimalo nasilnom 'skidanju velova' s različitih aktualnih društvenih fenomena kao što su bračne krize i neslaganja, nevjera, položaj djeteta u situaciji kada se roditelji razvode, problematika školstva i neadekvatnog odnosa profesor – učenik, teška ekonomska situacija i besparica, odnos prema povijesti…Pogled koji Nada Mihelčić otvara mladome čitatelju jest pogled prema pozitivnim društvenim i općeljudskim vrijednostima – toleranciji, uvažavanju različitosti, odupiranju pomodnosti i drugim vidovima ideološke ili ekonomske propagande, otvorenom umu i zdravom razumu. Ipak, kada bi se morala izdvojiti jedna, glavna kvaliteta čovjeka koju njezina fikcijska proza vrednuje kao onu koja je nezaobilazna, nulta pozicija bez koje sretan život nije moguć, onda je to svakako sloboda – sloboda od pritisaka različitih vrsta, sloboda od nametnutih društvenih i osobnih uloga. Sloboda od krivih vrijednosti koje nam društvo nerijetko nameće, baš kao i mi sami, ono je temeljno što životu, unatoč svemu, možda može osigurati smisao.
==========
Snažni ženski (djevojački) lik ovdje je Viktorija, ili Bucka, kako ju majka zbog njene debljine uporno zove – i već tu, u samim prvim rečenicama romana, imamo moment ambivalentne majčine ljubavi koji se dalje raspetljava kroz tok knjige. Naime, mama ju uporno zove Bucka da bi joj sugerirala, a nekad i sasvim eksplicirala, ogromnu važnost fizičkog izgleda, pogotovo za žene, pogotovo u heteropatrijarhatu. Međutim, ubrzo postaje jasno da je kroz ovu brižnu agresiju majka zapravo očaj vlastitog nezadovoljstva godinama, dosadašnjim životom i svojim mjestom u svijetu projicirala u svoju kći, koja naočigled ulazi u svoje najbolje godine: mlada, zgodna, na pragu seksualne zrelosti, poželjna. Gorčina i zavist (možemo li čak govoriti i o uklizavanju u privremenu majčinsku mržnju?) lome se na kćeri, onoj čija mladost majku podsjeća na vlastitu dotrajalost. U jednom trenutku, ona će konačno i priznati Viktoriji taj vlastiti zazor, a onda će, neumoljivo vođena krizom srednjih godina, napustiti nju i supruga, u pokušaju da sreću rodi s drugim muškarcem, u drugoj zemlji.
Ovo je moment u kojem roman gazi u svoj drugi tematski sklop. Naime, nakon što ih je majka/supruga ostavila, Viktorija i njen sada samohrani otac, koji je u međuvremenu ostao i bez posla, na jedvite jade krpaju kraj s krajem, sve dok ne dobiju lijepu ponudu od Viktorijine najbolje, pomalo imućne, prijateljice odnosno njena oca: Viktorijin tata se zapošljava u njegovoj firmi, te svi zajedno useljavaju u zajedničko kućanstvo. Dva odrasla muškarca i dvoje djece. Sve se ovo događa po svojoj sasvim smislenoj logici, vrlo postepeno i za čitateljicu i za likove koji stoga bivaju nepripremljeni i zatečeni kad ih Viktorijina profesorica upozori na pismo koje je dobila (poslano od drage majke), a u kojem se protestira zbog krajnje neprikladnog aranžmana njihova stanovanja. Kćer mi živi s dvojicom pedera!
Naravno, stvari se razriješe na najbolji način, nitko ne razori tu dražesnu malu obitelj, a očevi objasne djevojkama da iako nisu gej, ne bi bilo ništa loše u tome niti da jesu, ljubav je ljubav, budimo tolerantni itd. Svakako, trenutak je to u kojem se spisateljica opet bez potrebe odaje svom parolaškom diskursu, ali u vrlo maloj mjeri, koja stoga ne škodi previše onom najboljem dijelu, a to je zapravo konstatacija sasvim spontanog ostvarivanja dubokih i lijepih osjećajnih veza koje izmiču klasičnom poimanju porodice. Roman sasvim točno detektira da takve obitelji već postoje, tu među nama, i suštinski ne funkcioniraju ništa drugačije od onih koje nam se medijski proturaju kao jedine moguće, ili jedine ispravne.
Dakle, imamo posla s vrlo dobrim romanom u kojem je Mihelčić konačno prigušila svoju sklonost patronizirajućem modu komunikacije s tinejdžerima, te kompleksno i suptilno zahvatila u pitanja obitelji i njenih patologija, roditeljskih odnosa zahvaćenih narcističkim projekcijama, dobizma, kulture terora mladosti, mogućnosti alternativnih afektivnih struktura koje se ne uklapaju u model tradicionalne obitelji. Na kraju, knjiga koja je, osim što nesumnjivo zaslužuje prvo mjesto u njenom opusu, naprosto veliki događaj u književnosti za mlade uopće.