Der Atomstaat : Vom Fortschritt in die Unmenschlichkeit / Robert Jungk

Der Atomstaat : Vom Fortschritt in die Unmenschlichkeit / Robert Jungk
Zürich : Ex Libris, 1979.
241 str. ; 22 cm
jezik: njemački
uvez: tvrdi s plastificiranim ovitkom u bojama

stanje: izvrsno
CIJENA: (fiksna) 13 € + troškovi dostave
DOSTAVA: Tisak paket ili HP Paket24
Šaljem u roku 24h do 48h nakon što uplata sjedne na račun
Ako ste iz Zagreba možete osobno preuzeti na mojoj adresi ( Zagreb )
Kompletnu ponudu pogledajte klikom na link "Svi oglasi ovog oglašivača".
Kontakti: bookys@gmail.com, 098 27 24 27

ANOTACIJA:
Spoznaja da se miroljubiva i vojna uporaba nuklearne energije ne mogu odvojiti čini Jungka zagovornikom pokreta koji se sredinom 1970-ih formirao za otpor izgradnji nuklearnih elektrana u Saveznoj Republici Njemačkoj pod motom »Nuklearna energija – ne hvala« poziva na opći izlazak iz nuklearne industrije.
Knjiga »Der Atomstaat«, objavljena 1977. - slučajno prevedena na češki 1994. - bavi se rizicima nuklearnih elektrana, postrojenja za preradu i naslaga urana kao i učincima nužnih »zaštitnih mjera« na demokratski društveni poredak. Načelno se "Atomi za mir" ne razlikuju od "Atoma za rat", stoji u predgovoru ove knjige, koja nije ostala aktualna samo zbog sve češćih slučajeva krijumčarenja plutonija za oružje.
Vidi također "Nuklearna država i njezina aktualnost danas" [ anti-nuklearna sekcija]
Od: Nuklearna država. Od napretka do nehumanosti. Ovdje citirano iz rororo TB izdanja, Hamburg 1979., str. 9-11.
“S tehničkim iskorištavanjem nuklearne fisije, usudio se iskorak u potpuno novu dimenziju nasilja. Isprva je bio usmjeren samo na vojne protivnike. Danas ugrožava vlastite građane. Načelno se »Atomi za mir« ne razlikuju od »Atomi za rat«. Izražena namjera da se koristi samo u konstruktivne svrhe ne mijenja ništa o antiživotnom karakteru nove energije. Napori da se kontroliraju ti rizici mogu samo djelomično kontrolirati opasnosti. Čak i zagovornici moraju priznati da ih nikada neće biti moguće potpuno eliminirati. Preostala neizvjesnost, koja se može promatrati kao manja ili veća, ovisno o nečijem stavu, može kriti tako ogromnu nesreću da svaka dobrobit koja je možda stečena do te točke mora blijedjeti u usporedbi.
Ne samo da bi nuklearna katastrofa uzrokovana tehničkim kvarom, ljudskom neadekvatnošću ili zlonamjernim uplitanjem odmah prouzročila najveću štetu, već bi nastavila imati učinak desetljećima, stoljećima, možda čak i tisućljećima.
Ovaj poseg u budućnost, strah od posljedične štete nuklearne energije koja je izmakla kontroli, postaje najveći zamislivi teret čovječanstvu, bilo kao trag otrova koji ostaje neizbrisiv ili samo sjena brige koja nikada neće nestati daleko.
Takve opskurne mogućnosti također moraju biti poznate zagovornicima nuklearne industrije. Ipak, vjeruju da mogu zaštititi sebe i svoje sugrađane do sada neviđenim sigurnosnim mjerama. Kada bi ta zaštita morala biti samo tehničke prirode, onda bi prije svega predstavljala problem za inženjere i – zbog svojih posebno visokih troškova – za ekonomiste. Ali ovaj ljudski izum također mora biti zaštićen strože nego bilo koji drugi od samih ljudi: od njihovih pogrešaka, njihovih slabosti, njihovog bijesa, njihovog lukavstva, njihove žudnje za moći, njihove mržnje. Kad bi se nuklearne elektrane pokušalo učiniti potpuno imunima na to, neizbježna bi posljedica bila život pun zabrana, provjera i ograničenja, koji bi svoje opravdanje tražili u veličini opasnosti koje je pod svaku cijenu trebalo izbjeći.
Razjašnjavanje i promišljanje ovih posljedica hitno je i za društvo i za svakog pojedinca, budući da su društveni i politički učinci nuklearne energije do sada zaostajali za proučavanjem bioloških i ekoloških učinaka. Sljedeće pisanje ima za cilj dati poticaj za to. Napisana je u strahu i ljutnji. U strahu od skorog gubitka slobode i ljudskosti. U bijesu protiv onih koji su spremni odreći se ovih vrhunskih dobara radi dobitka i potrošnje. Sigurno će se prigovoriti da se o ovom problemu mora pisati i govoriti bez emocija. Ovo je današnja verzija bidermajerskog popuštanja: „Tihina je prva građanska dužnost.“ Oni koji se hladnokrvno, bez suosjećanja, straha i uzbuđenja suočavaju s monstruoznostima koje ulazak u plutonijsku budućnost mora sa sobom nositi, doprinose njihovoj trivijalizaciji. Postoje situacije u kojima snaga osjećaja mora pomoći kontrolirati razvoj i spriječiti ono što je pokrenula trezvena, ali pogrešna računica.
Upravo na takvom pogrešnom proračunu nastala je ideja da će razorni učinak atomske bombe doći u obzir, ako uopće, samo u sporovima između država. Međutim, nedavno smo, na temelju detaljnih istraživanja, morali pretpostaviti da bi unutarnji društveni sukobi jednog dana mogli prijeći zastrašujući "nuklearni prag". Nuklearna sabotaža i nuklearni teror više se ne mogu isključiti čim se poveća količina fisijskih materijala proizvedenih u proizvodnji nuklearne energije. I tako će biti vrlo brzo. Posebno je zastrašujuća spoznaja da bi gangsteri, pučisti ili teroristi vjerojatno mnogo beskrupuloznije rukovali takvim oružjem od državnika i generalštaba kad bi ga se dočepali. Radikalno nuklearno razoružanje, koje se zahtijevalo odmah nakon užasa Hirošime i Nagasakija, stoga treba zahtijevati s mnogo opravdanijom zabrinutošću sada kada se širenjem "miroljubive nuklearne sile" približava opasnost od nuklearnih građanskih ratova.
Samo oni koji se prepuštaju iluzijama o nuklearnoj budućnosti mogu isključiti sve opasnosti zlouporabe. Vizija savršene unutarnje sigurnosti čista je pusta želja.”