Tamni branitelji razuma

Christopher Tindale: Tamni branitelji razuma Sofisti su oduvijek bili „loši momci“. Takvima su ih, barem, predstavljali nesumnjivo „dobri momci“ Sokrat, Platon i Aristotel, a potom i čitava vojska onih koji su, prirodno, obožavali „dobre momke“. Sofisti su se, naime – svjedoče „dobri momci“ – služili svim mogućim sredstvima, a naročito logičkim i retoričkim smicalicama, kako bi pobijedili u raspravama u kojima su, kao vješti govornici, rado sudjelovali. Sofist Gorgija je prema predaji, primjerice, bio u stanju izaći pred skupštinu i svojom govorničkom vještinom začarati poslanike. Bez obzira na to je li ono o čemu je govorio istina ili ne. Takvo se stanje stvari nikako nije svidjelo „dobrim momcima“ te su, razumije se, počeli ogovarati sofiste. I dobro im je krenulo. Tisućama godina kasnije „dobri su momci“ nesumnjivo odnijeli pobjedu nad „lošim momcima“ jer i danas „biti sofist“ ne znači ništa dobro. Upravo suprotno. „Biti sofist“ znači biti slatkorječiv i vješt u govoru. Onaj tko će, zbog osobne ili usko shvaćene koristi, zastupati neku priču bez obzira na to je li istinita ili ne. Za odvjetnike se, dakle, može reći da su sofisti. Uostalom, jedna od težih moralnih optužbi bila je da su sofisti, baš kao i danas odvjetnici, radili za novac. Zastupali su one koji bi im ponudili odgovarajuću sumu. Je li taj netko moralna ili nemoralna osoba, govori li istinu ili laž za sofiste je, prema tumačenju „dobrih momaka“, bilo nebitno. Međutim tijekom posljednjih pedesetak godina pojavili su se značajni radovi koji takvo viđenje žestoko dovode u sumnju. Knjiga kanadskog filozofa Christophera Tindalea nesumnjivo je jedna od najznačajnijih i najprodornijih. Tindale je Tamne branitelje razuma pisao dugo i strpljivo. S jedne strane on se uhvatio temeljite analize Aristotelovih „sofističkih pobijanja“, tog slavnog teksta u kojem je učitelj Aleksandra Makedonskog logikom pobijao sofističke stavove. Tindale, međutim, ne vjeruje velikom Aristotelu na riječ i relativno lako pokazuje kako on ne radi ništa drukčije od onog što rade i sofisti. Jedino što je, u pojedinim sekvencama, možda vještiji od drugih. Pored toga, Tindale dovodi u pitanje specifičnu težinu teorijske filozofije i suprotstavlja joj filozofiju koja ne živi u tihim šumama, udobnim filozofskim školama ili mirnim odajama, već onu koja se bori za život na trgu, u političkoj areni ili u masi. Sofisti su bili filozofi koji su se suočavali s masom, bijesnim političkim protivnicima, s ljudima koji ih nisu slušali strpljivo i puni dobri volje, već su im upadali u riječ, nadvikivali se s njima, svađali, vrijeđali te ih nastojali nadvladati. U takvim situacijama nije imalo smisla stvari razmatrati s metafizičkih visina. I, dodaje Tindale, to nikako ne znači da su sofisti iznevjerili zahtjev za istinom ili logikom, već su koristili druga sredstva od onih kojima su bili skloni Platon i Aristotel. To, u konačnici, ne znači da su filozofije „dobrih momaka“ vrednije, već samo da su, s vremenom, odnijele prevagu. Zbog toga je, predlaže kanadski filozof, možda došlo vrijeme da se „loši momci“ rehabilitiraju.   Stranica: 320Dimenzije: 13x20Jezik: BeogradPismo: LatinicaStanje: OdličnoUvez: MekiGodina: 2013