Živojin Pavlović: Jezgro napetosti

Knjiga je odlično očuvana, kao nova, iz osobne biblioteke. Prvi vlasnik.

Živojin Pavlović
Jezgro napetosti

Izdavač: BIGZ, SKZ, Narodna knjiga, Beograd 1990;
biblioteka Razgovori s piscima
mek povez sa omotom,
strana 282,
20cm,

Pavlović, Živojin, srpski redatelj, scenarist i književnik (Šabac, 15. IV. 1933 – Beograd, 29. XI. 1998). Diplomirao slikarstvo na akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu (1953). Isprva djelovao u kino-klubu Beograd; profesionalnu redateljsku karijeru otpočeo epizodama u omnibusima Kapi, vode, ratnici (1962) i Grad (1963). Prvi cjelovečernji film Povratak snimio je 1963., ali je prikazan tek 1966., nakon filma Neprijatelj (Sovražnik, 1965), prema motivima Dvojnika F. M. Dostojevskoga. U oba se naziru sve trajne crte njegova stila i svjetonazora: dugi kadrovi, naturalizam, pesimizam, prikaz društvenih marginalaca i životnih gubitnika, kritičko zapažanje socijalnih i političkih devijacija i protuslovlja. Reprezentativna djela jugoslavenskoga crnoga vala kao Buđenje pacova (1967., nagrada za režiju u Berlinu), u ambijentu beogradskoga podzemlja, Kad budem mrtav i beo (1968., Zlatna arena za najbolji film i za režiju u Puli), s radnjom u srpskoj provinciji, i Zaseda (1969), demistifikacija revolucije (film nikad nije prikazan u kinima), svrstali su ga među najbolje redatelje u SFRJ, ali su mu otežali rad u Srbiji, posebno nakon političkih napada na gledišta koja je zastupao. Stoga je potom režirao, ne mijenjajući stil i stajališta, 4 filma u Sloveniji: Crveno klasje (Rdeče klasje, 1970), Let mrtve ptice (1973), Doviđenja u sljedećem ratu (Nasvidenje v prihodni vojni, 1980) i Zadah tijela (Zadah tela, 1983), a u srpskoj produkciji Hajku (1977). Nakon raspada SFRJ režirao je film Dezerter (1992). Objavio je i više rasprava o filmu i umjetnosti. U književnosti se javio zbirkama pripovijedaka Krivudava reka (1963) i Dnevnik nepoznatog (1965), u kojima jednostavnim, »filmskim« izrazom daje svoje viđenje rata i suvremenoga života. Problem egzistencije pojedinca, ugrožena prevlašću mediokriteta i bezličnosti, obrađuje u cijelom opusu: romanima (Lutke, 1965; Kain i Avelj, 1969; Zadah tela, 1982; Zid smrti, 1985; Lov na tigrove, 1988; Trag divljači, 1991; Lapot, 1992; Simetrija, 1996; Dolap, 1997), pripovijetkama (Dve večeri u jesen, 1967; Cigansko groblje, 1972; Vetar u suvoj travi, 1976; Kriške vremena, 1993) i esejima (Đavolji film, 1969; O odvratnom, 1972; Belina sutra, 1984; Balkanski džez, 1989). Objavio knjige razgovora Jezgro napetosti (1990), Ludilo u ogledalu (1992) te šest svezaka dnevničkih zapisa (Dnevnik 1956–1993, 1999).