Strip SPAGHETTI BROTHERS box set TRILLO & MANDRAFINA

Prodajem strip box set Spaghetti brothers, na hrvatskom jeziku i tvrdom uvezu;

crtež: Domingo Mandrafina,
scenarij: Carlos Trillo,
prijevod: Marko Šunjić,
broj stranica: 1176,
boja: crno/bijelo,
uvez: tvrdi uvez,
format: 21,5 × 28 cm,
izdavač: Fibra, Zagreb,
godina izdanja: 2023.

Strip je nov, dobiven na poklon, očuvan i u besprijekornom stanju, na zahtjev šaljem i dodatne fotografije.
Preuzimanje na adresi u Zagrebu, a za ostatak Hrvatske šaljem poštom ili preko Tisak kioska tj. kako se već dogovorimo.
Postoji mogućnost slanja u inozemstvo.
Obećajem vrhunsko pakiranje i stripa kako bi se isti zaštitio, a izbjeglo oštećenje prilikom transporta i tijekom uobičajene manipulacije pošiljke.
Plaćanje uplatom na tekući račun ili pri primopredaji.
Kontaktirati me molim Vas možete u inbox i/ili na +385 99 230 94 15, pogledajte i druge moje oglase, hvala lijepa.

Kratak opis:
Grazia Carmela Centobucchi se ukrcala na brod za Ameriku puna snova o toj novoj obećanoj zemlji. Njezino četvoro djece su ionako već bili bez oca, samo da bi na brodu izgubili i majku, koja je dala novi život žrtvujući svoj. Tako je u luku umjesto četvoro braće i sestara stiglo petoro siročadi Centobucchi.

Ovo je priča o njihovim životima.

Prvorođeni, Amerigo, je gangster. Caterina, poznatija pod imenom Gipsy Boone, je slavna glumica. Blizanci, Frank i Carmela, su krenuli posve suprotnim stazama. Frank je župnik, a Carmela jadna kućanica (ili svi bar tako misle). Najmlađi, Tony, rođen na brodu, postao je policajac. Gangster i policajac, frivolna glumica i strogi svećenik, četiri različita i nespojiva života, i Carmela koja ih ima dva..

Strip koji je munjevito stekao kultni status i znatno pridonio ugledu i značaju koji Fibra danas uživa. Nakon dva, davno rasprodana izdanja, ovaj klasik dolazi u definitivnom, kolekcionarskom ruhu: tri prekrasne knjige od 392 stranice sakupljene u elegantnoj kutiji!

Predgovor:
O trivijalnom i bitnom /Ili: Zašto su Spaghetti Brothers bolji od Sopranosa/

DVADESETO je stoljeće vjerojatno najslobodnije stoljeće u povijesti Zapadnoga svijeta. U ime ove ili one slobode proklamiran je pad okova nacije, vjere, obitelji, morala, proglašena je smrt klasičnog romana, figurativnog slikarstva, sputanosti svake vrste... Sloboda je postala konačna dogma, premda me još uvijek nitko nije uvjerio kako je čovjek doista za slobodu rođen i kako rob zna što bi s njome.
U popularnoj kulturi, također jednom fenomenu dvadesetog stoljeća, strah je od slobode možda i najrazvidniji. Popularna kultura, smišljena za laku zaradu, laku zabavu i lak zaborav, poprilično je nepripremljena povučena na mnogočiji osobni pijedestal. U njenoj smo predvidljivosti, stalnosti i pravilima prepoznali red koji nam je u svakom drugom području izmicao pa smo od filmskih zvijezda načinili nove plemenitaške obitelji, od rocka novu religiju, a od stripa novu naciju ili makar novu obitelj. Pop je kultura naš novi identitet: raspravljamo o onome što gledamo, predstavljamo se onime što slušamo, jesmo ono što čitamo.

Trivijalno je tako postalo bitno. O glumcima znamo više no o susjedima, genealogija bendova važnija nam je od traga vlastite krvi kroz stoljeća, događaje iz vlastitog života pamtimo po stripovima koje smo tada čitali. Popularna kultura - koja je uvijek imala svoje vrhunce, ali koja nije nezasluženo bila prozivana šundom - doživjela je postati etalon svake kulture i mikroskopski se pomaci u žanru doživljavaju kao epohalne revolucije ravne, recimo, nastanku kubizma. Razlozi veličanja minornih TV-serija poput Sopranosa ili Oza - koji donose tek najsirovije strasti, najplošnije karaktere i najjednostavnije obrate zamotane u pokoji konceptualni trik i savršenu produkciju - upravo su u padu standarda. Najniži zajednički nazivnik, ta harrisonbergeronovska uravnilovka slobode, novo je željezno pravilo pomirljive lagode i podnošljive dosade. Iz zabave smo odstranili svaku misao, kao što iz života kanimo odstraniti svaku bol, ne videći kako bez boli život neće biti život, kako bez misli zabava nije zabava.

A Spaghetti Brothers, s druge strane..

Sve je govorilo protiv njih. Samo ime stripa je nevjerojatno jeftino, zvuči poput loše šale. Autori su ga se prihvatili uslijed besparice, pristali su štancati tjedne epizode za u svakom pogledu jeftin Lanciostory magazin. Odabrali su krimić u New Yorku dvadesetih godina dvadesetog stoljeća kako bi u stripu bilo pucanja i tucanja, pošteno su se pripremili raditi šund i.. promašili.
Promašili kao u onom receptu za letenje Douglasa Adamsa: “Poletiš tako što skočiš i promašiš zemlju.” Spaghetti Brothers lete od prve stranice; umjesto danas tako čestog trivijalnog koje se maskira u bitno u ovome smo stripu dobili bitno zakrinkano u trivijalno. Ispod šore, ševe i šege darovan nam je klasičan roman i figurativan crtež, priču o moralu, obitelji, vjeri i naciji. Sputano okovima, roblje je tako lijepo propjevalo.

Spaghetti Brothers Carlosa Trilla i Dominga Mandrafine priča su o dvadesetom stoljeću. Sve je tu: i svijet kakav je bio, utjelovljen u pričama iz starog kraja, i novi svijet Amerike koja se rađa u brutalnosti, požudi i traženju identiteta. Obitelj Centobucchi (“Storupići”, još jedna loša šala!) bila je kakva-takva obitelj kada su krenuli na put - još uvijek su ih vezali stari zakoni, običaji i navade - ali novo nije htjelo ništa staro. U novom će domu obitelj Centobucchi biti rastrgnuta između srca koje ih vuče uspomeni zajedničkoga ognjišta i života koji ih razvlači svakoga na svoju stranu, u hramove novca, seksa, zakona, religije i sreće.

Spaghetti Brothers klasična su tragedija ispričana na jedini pravi način Σ kroz smijeh. Likovi te priče žive! Njihova je stvarnosnost očita u tome kako se mijenjaju iz poglavlja u poglavlje, ponekad iz kadra u kadar, ne zbog jeftinog šoka već zbog otkrivanja nove fasete. Jedan od njih može biti sposoban ubiti, ali ne i ljubiti (barem ne žive); drugi obratno. Amerigov edipovski kompleks je stvaran za razliku od psihoanalize Tonya Soprana koja je samo doskočica, funny once geg kojeg ni Robert de Niro u “Analyze This” nije uspio učiniti zaista smiješnim.
U Spaghetti Brothers, likovi koji nas uz sebe vežu na prvi pogled na idućoj će stranici počiniti gore stvari od onih koje smatramo zločincima; zločinci će nam se smiliti kad dođe njihov red da pate. Ispod Mandrafininih divnih crno-bijelih crteža ništa nije crno-bijelo: svaki je Trillov lik sposoban i za dobro i za zlo, često u istome dahu, i svaki je tako neraskidivo vezan za vlak vlastite sudbine na tračnicama tragedije.
Jer, od svega nas je dvadeseto stoljeće oslobodilo samo ne od tragedije, ljudskosti naše, naše sudbine.
Darko Macan