PROPUH VREMENA, MACHU PICCHU,.. RADOVI,ZLATAROVO Ag+STROSSMAYER,DEVLIĆ

Prodajem strip komplet Biblioteka Kvadrat „Propuh vremena", „Machu Picchu", „Rani radovi" i „Zlatarovo zlato" br.1, 2, 3 i 7 + časopis Kvadrat br.13 posvećen Radovan Domagoju Devliću + „Strossmayer: Sve za vjeru i domovinu",

scenarij: Radovan Domagoj Devlić, Darko Macan,
crtež: Radovan Domagoj Devlić, Dušan Gačić, Igor Kordej,
Broj stranica: 96, 68, 68, i 60 + 100 + 56,
Boja: crno-bijelo,
Uvez: tvrdi uvez + meki uvez,
Format: 22 × 29,2 + 20 × 28 + 22 × 29 cm,
Izdavač: Matica hrvatska, Ogranak Bizovac, Bizovac + BPC/GK, Đakovo,
Godina izdanja: 2007., 2009. i 2012. + 2001. + 1993.

Strip je očuvan, u izvrsnom stanju, na zahtjev šaljem i dodatne fotografije.
Napomena: knjiga Biblioteka Kvadrat br.1 „Propuh vremena" otpis iz knjižnice.
Sve četiri knjige + časopis zajedno u kompletu za 189€.
Preuzimanje na adresi u Zagrebu, a za ostatak Hrvatske šaljem poštom ili preko Tisak kioska tj. kako se već dogovorimo.
Postoji mogućnost slanja u inozemstvo.
Obećajem vrhunsko pakiranje i zaštitu stripa kako bi se isti zaštitio, a izbjeglo oštećenje prilikom transporta i tijekom uobičajene manipulacije.
Plaćanje uplatom na tekući račun ili pri primopredaji.
Kontaktirati me molim Vas možete u inbox i/ili na +385 99 230 94 15, pogledajte i druge moje oglase, hvala lijepa.

Kratak opis:
* O knjizi Propuh vremena
Radovana Domagoja Devlića upoznao sam na jednom od vinkovačkih Salona stripa. Započeto prijateljstvo ubrzo smo okrunili zajedničkim projektom – albumom “Strossmayer”. Nakon te prve zajedničke suradnje povremeno smo se viđali i često razgovarali telefonom te razglabali o samo nama zanimljivim temama. Sjećam se kao da je bilo jučer, u jednom od naših podužih razgovora pala je ideja o objavljivanju zbirke kratkih Devlinih stripova. Kad sam ga upitao kakav bi naslov dao toj knjizi, s druge strane žice čuo sam kao iz puške: “Propuh vremena”. Upitao sam ga otkud mu takav naziv, a on mi je objasnio kako bi tu zbirku htio zaokružiti jednom novom kratkom pričom koja bi se baš tako zvala. Nažalost, nakon nekoliko mjeseci od našeg dogovora, zatekla me tragična vijest – Devla je preminuo, a strip toga imena nikada nije nacrtao

Priča kojoj je pripala čast otvoriti ovu zbirku je ANNO DOMINI. Za nju se može reći kako je prvo zrelo Devlićevo ostvarenje u kojem nagovještava buduće majstorstvo. Po Devlićevu osobnom priznanju tijekom jednog razgovora, ANNO DOMINI je nastao kao rezultat košmarnih snoviđenja dok je ležao u bolnici nakon saobraćajne nesreće. Slijedi kratki stiliziran rad na tri table TRIBUN I OSVETNICI, također iz 1978.,crtan za potrebe zagrebačkog časopisa Tribuna.

Posebno zanimljiva priča vezana je za strip TENOCHTITLAN. Nacrtavši ga, Devla je bio s njim nezadovoljan, poderao je table i bacio ih u koš. To je vidjela njegova supruga Nevenka, pokupila je i slijepila krhotine te se samo zahvaljujući njoj nesretni strip našao u ovoj knjizi. KAKO JE LIJEP OVAJ SVIJET… nastao je prema motivima pjesme Arsena Dedića. Objavljen je u Vidicima 1979. Na neki način ovaj strip je uvod u Devlićevu literarnu i stripovsku trajnu preokupaciju, a odnosi se na svijet budućnosti poslije kataklizme. U sličnom ozračju, ali s većom dozom stilizacije, nastao je i strip PRIČA JEDNOG STROJA koji je svoju premijeru doživio u Vjesnikovom Strip magazinu 1983.

Kad bih kojim slučajem morao birati između svih pripovjedaka ovdje objavljenih, odlučio bih se bez razmišljanja za KARUSEL. Nastao je 1983. pod radnim naslovom VJEŽBA I. Radovan je očito razmišljao o serijalu, a zašto ga nije nastavio zaista je teško reći.

Nijedan strip autor nije imun na utjecaje, pa tako ni Devlić. Prve dvije kratke epizode budućeg ambiciozno zamišljenog serijala HERMAN GOTTESBERG nastale su pod izravnim utjecajem Huga Pratta. U njima Devlić oponaša način pripovijedanja, kadriranja i montažu table na način velikog majstora, ali čini i korak dalje. Ove dvije priče, “Regina Nera” i “Campus Turouo”, svojevrstan su uvod u budući istoimeni serijal, ali na neki način i skice za adaptaciju Šenoina “Zlatarovog zlata” kojeg je Devla dugo vremena ambiciozno pripremao i nacrtao za Večernji list.

Činjenica da su se Hrvati vjekovima borili i ginuli pod tuđim zastavama potakla je Radovana kao zaljubljenika i vrsnog povjesničara da osmisli priču o nesretnim hrvatskim legionarima, ali sa samo njemu svojstvenim izletom u fantastiku. Priča POVRATAK FABIJANA LATINOVITZA je još jedan dokaz kako je granica između sna i jave, između stvarnosti i fantastike u njegovim djelima izuzetno labava.

Knjigu zatvara PRIČA O KACIGI, nastala 1992. i nadahnuta neposrednim ratnim iskustvom samog autora negdje na bojištu Zapadne Slavonije. Premijerno je objavljena u Plavom zabavniku, reviji koju je Devlić i uređivao. Ova priča ubrzo je doživjela mnoga izdanja i na neki je način posljednji dovršeni Devlin strip.

U vrijeme nastanka ovog albuma, u Zagreb se vratio dugogodišnji Devlin prijatelj Igor Kordej, rekao sam mu što pripremam i on je bio oduševljen jer je smatrao da su ove priče zaslužile da budu kompilirane u knjigu i tako otrgnute od zaborava. Onako usput, upitao me imam li ilustraciju za korice. Napravio sam kiselu facu, on se nasmijao i ponudio mi odmah jednu svoju ilustraciju. Riječ je bila o crtežu starom više od trideset godina – zamislite, ilustraciju za strip ANNO DOMINI.

Znam da bi Devla, da je kojim slučajem živ, gunđao i zanovijetao oko mog dodatnog odabira stripova. Vjerojatno bi oko toga vodili duge rasprave kakvima je bio sklon, ali bi se na kraju ipak dogovorili i raspoloženi nazdravili čašom malvazije. Isto tako sam uvjeren kako je Devla sad negdje gore iznad nas, gleda s uživanjem na ovu svoju knjigu i zadovoljno se ceri onim svojim dobro poznatim, širokim osmjehom.
(Iz pogovora) Vjekoslav Đaniš

* O knjizi Machu Picchu
U kaosu rata, kaosu koji je izbrisao ideju civilnog života, neopredijeljenost nije moguća, a oni koji unatoč tome ustraju na blasfemičnoj ideji o apsurdu rata bivaju žigosani kao najveći neprijatelji civilizacije i ustaljenog poretka. „Macchu Picchu“ priča je o njima, o slobodnim duhovima, vječnim lutalicama u potrazi za nedosanjanim idealom čije je postojanje tisućama godina stvar ljudske fikcije. Premda sa sobom nosi obilježja rajskih slika svjetskih religija, „Macchu Picchu“ nije nagrada za pokorno vršenje službe. „Macchu Picchu“ je opredjeljenje, treći put u binarnom sustavu i destrukcija sustava samog. Stoga njegova stvarna lokacija i nije bitna, koliko je bitno putovanje. Ona Prattovska, duboko romantična mantra „uvijek malo dalje“, koja omogućava siguran bijeg od ideje pripadnosti i dužnosti. Za Devlića i njegove junake, Vodiča, Slomljenog nosa, Uška, Rani i Harama ne postoji dužnost prema zajednici. Individualci, budistički svećenici odvojeni od svijeta u potrazi za nirvanom, koji se u ideološkom kontekstu mogu čitati kao pravi primjeri uznapredovale egomanije. U nekom pak drugom kontekstu, Devlićevi junaci postaju nositeljima prometejske vatre, vječnim Židovima osuđenima na ponavljanje beskonačnog kruga samsare sve do trenutka konačnog oslobođenja. Odgovor na pitanje hoće li do njega ikada doći ostao je neizrečen. No, slijedeći Devlićevu filozofiju mogli bismo reći kako odgovor i nije bitan – bitno je pitanje.

U „Machu Picchu“ tehnologija i pripadajuća joj ikonografija tek je kulisa koja zakriva pozornicu – pozornicu na kojoj je u prvom planu drama grupice pojedinaca (u tom pogledu „Machu Picchu“ funkcionira na isti način kao Oesterheldov „Eternaut“). Upravo je ta drama ono suvremeno u stripu i ono što najviše fascinira svojom aktualnošću. Jer pitanje vječnog rata, ideologije i slobode pojedinca nije nešto što bi moglo tako lako zastarjeti. Konkretni odgovori na ta pitanja mogu izgubiti svoju draž ili mogu biti prevladani, no samo pitanje je jednako aktualno kao i onda kad je prvi put bilo postavljeno. Boreći se sa zahtjevima koje su pred njega postavljali različiti diskursi „Machu Picchua“ (SF, avanturistički roman, akcija, introspektivno štivo, sociološki komentar, povijesna drama), Devlić je pokazao svoje umijeće. Balansirajući zahtjevima različitih žanrova, Devlić je uspio napisati djelo koje je istovremeno anti-ratno i ne-propagandno. Niti jednog od glavnih likova „Machu Picchua“ ne doživljavamo kao apologeta neke određene ideologije, iz ni jednih se usta ne čuju propagandni pamfleti partijskih glasila (a uzevši u obzir vrijeme u kojem je nastajalo, ova činjenica neizmjerno dobiva na važnosti), a opet svima nam je jasno kako se svijetom u kojem se kreću Vodić i Slomljeni nos nešto ne valja.

* O knjizi Rani Radovi
Rani radovi u objavljeni ovoj knjizi nadarena su predigra velikog opusa. Nisu se, naravno, pojavili u službenom tisku koji je tada zazirao i od spomena hrvatskog imena i svaku nacionalnu temu, pa i iz duboke povijesti, držao nepoćudnom. Pojavili su se u Smibu, namijenjenom školskoj mladeži, jer su staloženi ljudi razumjeli da je jedini mogući otpor duhu vremena – podsjećanje novoga naraštaja na hrvatsku povijest, na vjekovnu hrvatsku borbu za opstanak, na hrvatski identitet općenito, te će pametni đaci i sami naći poveznice s dobom u kojemu žive i postavljati pitanja. Ovisnik o povijesti i stripu, samouk i u jednome i u drugome, autor Devlić koji se tada nalazio u prijelaznoj fazi između nadarenog šegrta i ulaska u majstorski ceh, bio je idealna osoba da jednostavnim pripovijedanjem djeci približi znamenite događaje i odsudne bitke koje su odredile hrvatsku sudbinu, posebno u krvavom šesnaestom stoljeću. Radi se o realističnom stripu, koji samo na trenutke prelazi u poetski realizam, radi se o koliko umjetničkom, toliko i edukativnom poslu, o naraciji koja ima tekstualne slabosti, pa i sitne nelogičnosti, ali Devlićev crtež je već prevalio dobar dio puta do buduće slave. Svakako je u tim ranim, proljetnim radovima koji još imaju tragove druženja s Julesom Radilovićem, Devlić dokazao da sigurno barata s masama u sukobu, da organizirano svladava zamke bojnoga meteža i da je proučio povijesno razdoblje, ali da još ima neznatne teškoće s likovima, manje u crtežu s gdjegdje upitnim proporcijama, a više u karakterizaciji.
(iz pogovora) Hrvoje Hitrec

* O knjizi Zlatarovo zlato
Zlatarovo zlato nastalo je sasvim slučajno. Na nagovor Jure Ilića, uredništvo Večernjeg lista (u potrazi za primjerenim načinom obilježavanja 150. obljetnice rođenja Augusta Šenoe), pristalo je na plaćanje produkcije stripizacije najpoznatijeg Šenoinog djela. Iliću je valjalo samo naći autora koji bi za tu temu em bio zainteresiran em bio sposoban odraditi je kako spada. U usputnom razgovoru s Devlićem, Ilić mu je bacio bubu u uho i prva je tabla ugledala svijetlo dana 28. veljače1989. godine u subotnjem broju Večernjeg lista. Godinu dana kasnije, 6. siječnja 1990. u večernjem listu je izašla posljednja tabla.

Nakon više od 20 godina Devlićev strip silazi s prašnjavih stranica zametnutih u novinskim arhivima i smješta se tamo gdje se već odavno trebao pojaviti – u albumu..

No, i u novoj konstelaciji odnosa Devlićevo Zlatrovo zlato nastavlja živjeti punom snagom. Možda je suvremeni strip odustao od Prattove filozofije montaže (kojom se Devlić vodio stvarajući Zlatarovo zlato), no prava umjetnost ne mari mnogo za stilske preferencije pojedinih dekada. Novo će vrijeme Devlićevom stripu podariti nove slojeve značenja. Povijest Zagreba šesnaestog stoljeća, kao i njeni protagonisti – od Grge Čokolina do Stjepka Gregorijanca – još uvijek plijene pozornost svojim zrcalnim karakterom. Na tih nevelikih četrdesetak stranica, na gornjogradskoj pozornici, iza leđa dvaju romantičnih junaka, odvija se život neobično sličan onome kojeg i sami živimo. Stvarajući Šenoin svijet Devlić je u njega umetao svu silu sitnih detalja pomoću kojih je, kako je to i inače običavao raditi u drugim svojim stripovima, povezivao prošlost, sadašnjost i budućnost u neprekinutu, samoobnavljajuću cjelinu.
(iz pogovora) Matko Vladanović

* O autoru
Radovan Domagoj Devlić (1950. – 2000.), jedan je od najznačajnijih hrvatskih suvremenih strip autora. Karijeru započinje kao crtač fazer u Zagreb filmu na filmu Dnevnik Nedeljka Dragića. Animacijom se bavi u Zagreb filmu punih sedam godina. Strip karijeru započinje povijesnim serijalom Hrvatska u 16. i 17. stoljeću 1973. godine u Smibu. Početkom osamdesetih zajedno sa Zimonićem, Ilićem, Kordejom, Marušićem, Kuncom, Skozretom… osniva strip grupu Novi kvadrat. Posebno se istakao svojim popularnim serijalom Huljice koji je godinama objavljivan u reviji Studio te nastavljen u Poletu i drugim tiskovinama. Višestruko je nagrađivan: 1981. godine, prvom nagradom Sfere za SF strip; 1984., prva nagrada za Huljice na Salonu stripa u Vinkovcima; 1985. Grand – prix lista Polet za strip Machu Picchu;1989. prva nagrada Sfere za SF priču; 1993. a nagrada za realistični strip Strossmayer. Devlićevim i moglo bi se reći životnim djelom smatra se serijal Machu Picchu. Treba istaknuti još i ratnu priču iz domovinskog rata (Kaciga), serijal KAJ²O po scenariju Tahira Mujičića, Korzo Zagreb po scenariju Hrvoja Hitreca. Za Kršćansku sadašnjost, po scenariju Dubravka Horvatića, nacrtao je zajedno s Igorom Kordejom strip Ćiril i Metod. 1995. objavljuje povijesni strip pod nazivom Varaždin. Izuzetna je njegova strip obrada Šenoinog Zlatarevog zlata, objavljivana u Večernjem listu. Pred kraj života radi na dva izuzetna djela, serijal Hermann Gotesberg, te Taltosh za francuskog izdavača Glenat. Bavio se vrlo uspješno i ilustriranjem knjiga i slikovnica tematski vezanim za nacionalnu povijest ( Bijeli klaun, Grički top, Biser voda s Manduševca, Tomislav i Adrijana, Priče iz Držića…). Uspješan je bio i u književnom radu. 1981. godine nagrađen je nagradom društva Sfera za najbolju SF pripovijetku. Dragovoljac je domovinskog rata i autor ratne proze (Štraseri). 1995. godine se vraća animaciji i realizira kratki animirani film pod nazivom Krvavi most. Za ratna zbivanja veže ga također i roman Kavalkada Negra, na žalost do danas još neobjavljen. Također je bio i urednik zabavnog tjednika Plavi zabavnik. Zadnjih se godina bavio crtanim rekonstrukcijama starih hrvatskih gradova. 2001. godine, posthumno je nagrađen nagradom Grigor Vitez za ilustracije knjige Božidara Prosenaka Priča o kravati.