Komplet knjiga Znanje - biblioteka ITD - 2.dio

Komplet knjiga Znanje - biblioteka ITD
Sve knjige su u izvanrednom stanju; nelisane
Pojedinačna cijena 25kn, cijena kompleta, 80kn

1. Ennio Stipčević - ETIDE ZA LIJEVU RUKU
Izdavač: Znanje - 2000god - Mekani uvez 129str
Feljtoni, eseji, crtice — tekstovi skupljeni na ovome mjestu — ciljaju na čitatelja, koji nije nužno glazbeničke struke, koji glazbu poznaje i doživljava kao amatore, kao istinski ljubitelj, ili pak koji možda niti nije posebno upućen u glazbu. Neki su tekstovi napisani neposredno nakon kakva arhivskoga otkrića, skicirani su u bilježnicu ili na komadu papira, na krilu u autobusu, vlaku ili vaporettu. Drugi su pak post scriptum uz veće monografske studije, kada sam osjećao potrebu da neka razmišljanja podijelim sa širom kulturnom javnošću.
To da se o problemima struke i rezultatima znanstvenih istraživanja piše i izvan specijalističkih glasila običaj je koji danas resi najrazličitije discipline, od filoloških i povjesničarskih, do medicine, matematike i nuklearne fizike. Ova knjiga ukoričuje višegodišnja nastojanja da se kod nas i o muzikološkim preokupacijama piše komunikativno. Tekstove koji su bili prvotno razasuti po raznim novinama najčešće sam doživljavao kao svojevrsne stilske vježbe, etide. Odatle i naslov.

2. Ivica Matičević - Baklje u arhivima
Izdavač: Znanje - 2004god - Mekani uvez 270str
Baklje u arhivima sjedinjuju radove Ivice Matičevića o hrvatskoj književnosti i kazalištu XlX. i prve polovice XX. stoljeća nastale tijekom nekoliko godina za različite prigode i objavljivane u znanstvenim zbornicima i periodičkim publikacijama, pa su stoga osnovne karakteristike ove knjige njezina tematska i metodološka raznolikost i širina. No, i u tako raznorodnoj građi moguće je iščitati neke zajedničke značajke te nekoliko glavnih tema koje će ponajprije svjedočiti o interesima i karakteristikama znanstveničkog rada ovog autora. Raznovrsni su tekstovi promišljeno podijeljeni u tri veće cjeline — radovi o kazalištu, književnosti te književnoj kritici, unutar kojih se mogu razabrati i podskupine tekstova vezanih uz uža područja istraživanja.
Kada bi se pokušalo pojmovno odrediti temeljne istraživačke interese Ivice Matičevića, barem kada je o ovom izdanju riječ, tada bi prevagnuli pojmovi poput metateksta, međuknjiževnih veza ili recepcije pisaca i njihovih djela. Iako knjigu otvaraju radovi posvećeni kazalištu, prevagnut će oni koji odražavaju autorov interes za pisce metateksta — znanstvenike i književne kritičare. Njegovo zanimanje za povijest hrvatske književnosti tako prelazi okvir razmatranja konkretnih književnih ili dramskih djela i nerijetko se okreće manje istraženim područjima, bilo da se govori o metodologiji nečijeg znanstvenog pristupa, bilo da se kroz portretiranje znanstvenika ukazuje na neke bitne aspekte struke. Na taj će način biti analizirani radovi Tome Matića i Franje Franceva. Dok u kraćem razmatranju Matićevih književnopovijesnih osvrta Matičević iznosi tipologizaciju njegova diskursa i vrsta prigovora u pojedinim prikazima, Bilješka o književnim polemikama Franje Fanceva na zanimljiv način portretira tog velikog znanstvenika, stavljajući naglasak na moralni aspekt struke na kojem je Fancev inzistirao u svome radu.
Bavljenje metatekstualnim iskazima proširuje se i na povijest hrvatske književne kritike. Različite kritičarske koncepte Matičević će također prikazivati s metodološke strane, pronalazeći im temeljna obilježja i/ili uspostavljajući tipologije, te tako oblikujući književnokritičarske profile, a u fokusu takvog interesa naći će se četiri osobe. Iz žanrovski raznovrsne bibliografije Vjekoslava Klaića Matičević izdvaja one tekstove u kojima se zrcali Klaićevo shvaćanje naravi književnog djela te uže kritike temeljene na pet glavnih kriterija. Govoreći pak o profilu Bartola Inhofa kao kritičara, Matičević će se baviti strukturom njegovih tekstova te obilježjima u kojima kao najizraženiju nalazi Inhofovu intenciju sagledavanja književnog djela kroz etičke kategorije. Unatoč isticanju nesumnjivog dara ovog kritičara u neposrednoj ocjeni novoobjavljenih djela, Matičević iznosi i nedostatke koji su, prema njegovu mišljenju, Inhofa spriječili da zauzme značajnije mjesto u hrvatskoj kritici. Dok će kritički rad Josipa Bognera biti sagledan u odnosu na cjelokupnu međuratnu kritiku, koju autor dijeli u tri temeljne skupine s obzirom na ključnu dihotomiju »emocija–znanje«, smještajući Bognera u skupinu one kritike u kojoj je vidljivo inzistiranje na objema sastavnicama, rad Ivana Krnica razmatran je kroz temu odnosa tzv. starih i mladih u razdoblju moderne te govori o ključnim razlozima Krnicova odbijanja aktivnog sudjelovanja u modernističkom pokretu. Poseban Matičevićev doprinos u razmatranju rada Ivana Krnica bit će u otkrivanju njegovog nepoznatog rukopisa koji tematizira spomenuti sukob starih i mladih. Uz podatke o rukopisu te analizu pet poglavlja, Matičević će zaključiti kako, iako pronađeni rukopis ne mijenja sliku moderne te time nije značajan za analizu kraja stoljeća, ipak mora zauzeti važno mjesto u Krnicovu opusu jer sintetizira njegove stavove te pokazuje ambicioznost velike analitičke studije kakvih u moderni još nije bilo.
Recepcija književnog stvaralaštva sljedeća je među nekoliko dominirajućih tema ove knjige. U jednom od opsežnijih tekstova, kako po broju stranica tako i po istraživačkom radu koji mu je prethodio, autor se bavi recepcijom stvaralaštva Josipa Kozarca, izdvajajući iz opsežne literature o Kozarcu najvažnije tekstove od razdoblja kada započinje njegovo stvaralaštvo sve do danas. U analizi tekstova tzv. kontaktne i distantne kritike Matičević skreće pozornost na najvažnije teoretičare i kritičare te razmatra razvoj interesa za pojedine aspekte Kozarčeva stvaralaštva (primjerice pitanja piščeva jezika, psihološkog pristupa likovima, tematike sela, problema žena, predmodernističkih elemenata i sl.), postavljajući ovim prikazom i važno pitanje o tome koliko je distantna kritika o Kozarcu, ona od dvadesetih godina do danas, odmakla od okvira postavljenog još u doba realizma i moderne te zaključujući kako, unatoč činjenici da se radi o jednom od većih korpusa tekstova o nekom piscu u nas, u kritici o Kozarcu još nije sve rečeno. Recepcija će se pokazati ključnim terminom i u razmatranju jedne stvaralačke faze Milana Begovića, one u razdoblju NDH. S obzirom na to da se radi o plodnom razdoblju ovoga pisca, Matičević će svoju pozornost najviše usmjeriti na pitanje koliko je tadašnja neposredna kritika bila svjesna važnosti Begovićeva djela. Unatoč tome što je Begovićevu veličinu prepoznala kontaktna kritika, autor napominje kako se njegova najbolja drama Pustolov pred vratima ipak nije izvodila na domaćim pozornicama, dok su strana kazališta upravo tu dramu prepoznala kao zanimljivu.
Zanimanje za međuknjiževne veze rezultiralo je dvama tekstovima u kojima se pokušavaju produbiti spoznaje o razvoju domaće književnosti. Kako su upravo periodičke publikacije najbolji pokazatelji književnoumjetničkog stanja nekog rauzdoblja, Matičević će dosta svojeg istraživačkog rada posvetiti njihovu proučavanju. Takva su obilježja rada u kojemu propituje nedovoljno istražene veze slavonskih i dalmatinskih pisaca, čija se suradnja najbolje ogleda u časopisu Zora, koji je, kako zaključuje autor, jasan pokazatelj književnih i kulturnih odnosa u XlX. stoljeću. Navodeći i analizirajući priloge slavonskih pisaca u Zori (Ignjat Alojzije Brlić, Andrija Torkvat Brlić, Josip Veselić i dr.), u kojima iščitava njihove stavove o političkim i jezičnim pitanjima, zaključuje kako je suradnja pisaca u ovome časopisu logičan nastavak višestoljetnih napora za kulturnom, jezičnom i političkom integracijom hrvatskih nacionalnih prostora, pa se ta tema pokazuje važnijom no što se dosad smatralo. Interes za odnos dalmatinskih i slavonskih pisaca potvrđuje se i sljedećim radom u kojem se taj odnos razmatra u obrnutom slijedu od prethodnog — tragom nedovoljno istražene tvrdnje Branka Vodnika da se pjesme Josipa Stojanovića oslanjaju na Marulićeve predloške, Matičević, kako bi deteljnije propitao tu tvrdnju koju je terorija zanemarila, analizu usmjerava na istraživanje citatnih relacija između tekstova dvojice umjetnika, pokazujući kako se radi o različitim modusima intertekstualnosti, ali koji potvrđuju početnu Vodnikovu tezu kojom je pokazano kako je Dalmacija i za slavonske pisce »riznica vrijedna oponašanja i nastavljanja«.
Dakako, u razmatranju književna stvaralaštva naći će se mjesta i za užeanalitički pogled na pojedina književna djela. Pitanje problemetičnog žanrovskog određenja Čudnovatih zgoda Šegrta Hlapića Matičevića navodi na to da razmotri to djelo iz manje uobičajenog rakursa. Ne gubeći iz vida realističku motivaciju i nalikovanje djela pikarskom romanu, Matičević Hlapića analizira kroz strukturu drukčijeg žanra — bajke, služeći se pritom nezaobilaznim Proppovim funkcijama. Na taj su način vidljive sličnosti s bajkom, ali se još jasnije ističu odstupanja od tog žanra koja se pokazuju nedvojbeno važnima, što autoru pruža dovoljno argumenata za svrstavanja tog djela među ona s romanesknim predznakom. Prva Kumičićeva novela, Slučaj, koja je zbog piščeve »stalne prepravljačke energije« danas poznata u nekoliko verzija, predmet je još jedne analize koja se temelji na usporedbi postojećih verzija, razmatranju prisutnih melodramatskih obilježja i nacionalne tematike, te pokušaju određenja mjesta te pripovijesti u Kumičićevu opusu, pri čemu Matičević ističe kako unatoč slaboj umjetničkoj vrijednosti ta pripovijest ostaje važna kao naznaka budućih Kumičićevih djela koja pripadaju tzv. istarskom krugu.
U tri teksta posvećena kazalištu također se prepoznaju neki od trajnijih autorovih istraživačkih interesa. Pišući o biblijskom intertekstu Kosorove drame Pomirenje, Matičević ulazi u tematiku kojom se iscrpnije bavi u u svojoj knjizi Raspeti Juda (a u bilješkama uz tekst napomenut će kako se ovaj rad može smatrati njezinim integralnim poglavljem), pa će se razmatranje te drame temeljiti na postavkama te knjige. Analizom Pomirenja Matičević pokazuje kako je rijč o drami koja je, temeljena na tipičnoj ekspresionističkoj antitetičkoj okosnici, primjer resemantizacije biblijske topike, što ovaj dramski tekst smješta u one u kojima se pristup predlošku temelji na tzv. modelu usvajanja, afirmiranja biblijskog preteksta. Literarni opus Tita Strozzija, u čijoj se raznovrsnosti, kako ističe autor, ogleda »stilsko–estetski hod« hrvatske književnosti tijekom šezdesetak godina u kojima je Strozzi djelovao, predmet je istraživanja jednog od dvaju radova posvećenih tom umjetniku. Matičević će ključnima u opusu smatrati modernistička i ekspresionistička obilježja, ali i ona kasnija koja uključuju miješanje žanrovskih kategorija i povijesnih stilema te ironičnu tematizaciju teatarskog života, pa iz pregleda Strozzijevih djela za podrobniju analizu izdvaja četiri po njemu najbolja ostvarenja — prozu Fragmenti romana te drame Zrinjski, Ecce homo! i Igra u dvoje, pokazujući kako se u njima ostvaruju navedena obilježja. Drugi tekst donosi detaljniju analizu dviju Strozzijevih drama, Ecce homo! i Istočni grijeh, koje su, iako obje povezane sa starozavjetnim motivima, posve različite i funkcioniraju kao opozicije. Matičević to pokazuje kroz brojne suprotnosti u njihovim sintaktičkim i semantičkim osobinama. Ideja o tome kako se kroz Strozzijeva djela ogledaju značajke tadašnje hrvatske drame, a u ovom slučaju riječ je o prijelazu iz moderne u avangardni, ekspresionistički teatar te potonjeg u pirandelovski, ovdje se jasno očituje na primjeru dviju drama, a zanimljivo zapažanje na kraju, kojim autor skreće pozornost na kronologiju nastanka drama u kojoj Strozzi prvo piše pirandelovsku, a zatim ekspresionističku dramu, čini se poticajnim za daljnja razmatranja o domaćoj recepciji europskih dramskih kretanja.
Ono što Matičevića kao znanstvenika intrigira najčešće su nedovoljno istražene pojave, one koje će, često i neopravdano, biti smatrane rubnima ili one koje još nisu stigle biti predmetom detaljnijih teorijskih razmatranja. Odabir istraživačkog hoda tragom manje poznatih (da ne kažem manje atraktivnih) pitanja traži posebnu strpljivost i upornost, i upravo se u takvom načinu prepoznaje pravi i realni karakter znanstvenog rada u kojemu je najvažnija vještina istraživača da se u naizgled manje važnim, pa i zanemarenim podacima, prepozna nešto vrijedno ponovnog sagledavanja i dubljeg preispitivanja, te koje na kraju dovodi do novih spoznaja i važnih znanstvenih rezultata. Zaprava, jedino tako — kroz mala vrata — ulaze važne spoznaje, koje neće biti grandiozna otkrića (jer na takva se doista vrlo rijetko nailazi), ali će biti neizostavne kockice u mozaiku povijesti hrvatske književnosti.

3. Tomislav Zajec, Ulaz u Crnu kutiju
Izdavač: Znanje - 2001god - Mekani uvez 323str
Čini se da sintagma medijska manipulacija, gotovo mitski uvriježena u masama, više nije posve ispravna. Barem ne ono što pod njom podrazumijevamo, jer očigledno je da mediji ne mogu posve upravljati reakcijama širih masa. Učinak medija ponekad pokazuje suprotne efekte; stvar ima i svoje naličje. Mediji odjednom pokazuju svoj negativni rad, svoj slijepi hod, postaju kontraproduktivni.
Kamera i mikrofon za popudbinu
Pozovimo u pomoć Baudrillarda, koji kaže: »Medij nije komunikacija, nego je uprizorenje komunikacije«; ili McLuhana, koji razotkriva veliku istinu: »Medij prikazuje samog sebe.« Shvatit ćemo da je medij fenomen samo za sebe i da ne nosi nikakvu mitsku društvenu povezanost. Obični ljudi to sve više shvaćaju. Kao što su podsvjesno shvatili Freuda i psihoanalizu, pa je stvar postala praktički neprimjenjiva na širi krug pacijenata, jer su se ljudi počeli sami psihoanalizirati. Medij nam sve više pokazuje svoje negativne strane, ponajprije: uništenje komunikacije i uništenje smisla. A baš je to tema novoga romana Tomislava Zajeca Ulaz u Crnu kutiju. Čitav roman usredotočen je na negativni rad medija, na imperativ reklama i medijskog monitoringa koji živote nekolicine mladih ljudi zateže do pucanja. Kraj svake komunikacije zbio se gdje ga nitko nije očekivao: upravo u medijima.
Likovi su ovog romana kao likovi s televizijskih reklama: oni jednostavno nemaju dubine. Oni su samo i jedino slike. Dolaze niotkud i nikamo ne idu — gotovo su bez prošlosti i budućnosti. Žive u materijalnom svijetu prividnog obilja i do najpreciznijih su detalja izrežirani njihovi postupci, njihov izgled i njihova okolina. Njihova sjećanja sve više sliče reklamama, njihove refleksije fraze su kakve nailazimo na jumbo plakatima. Kad tome dodate ugovor o snimanju hrvatskog Big Brothera, takozvane Crne kutije, onda je medijski monitoring, nadzor nad njihovim životima, totalan, bolan i neizdrživ. Njihovi životi postaju velika beskrajna reklama, postaju nestvarni, postaju totalni simulakrumi. Došli smo i do tehničkog problema samog snimanja: Zajecove likove bez prestanka prati pomoćno osoblje noseći mikrofone i kamere.
Roman kao katalog
Ulaz u Crnu kutiju programski je roman, konceptualan — on zadire u područje našeg života, postavlja određeni problem simulacije komunikacije unutar medija. On na neki način zaobilazi rat i pristupanje kompleksu problema koji su obilježili našu zbilju, ali i našu književnost devedesetih. Mora se priznati da je vrlo teško ući u to užareno polje, jer su gravitacijske sile dviju velikih priča i njihovih argumentacija i motivacija, koje se naknadno ispredaju, toliko jake da preoznačavaju svaki napor ka neutralnosti ili eventualnoj objektivnosti, eventualnoj specifičnoj slici — što i jest cilj književnosti. Stoga su obje jednako radikalne i obje imaju neke slične osobine. Upravo zbog radikalnosti toga manihejskog pristupa, gdje sve frca od iskri, Zajec ostaje neutralan, a to je prilično važno i teško danas.
Po svojoj strukturi i učincima poetika ovog romana na poseban način umara čitatelja, kao i u slučaju velikih romana moderne. Ulaz u Crnu kutiju teško se čita, traži napor od čitatelja, upravo zbog ujednačenosti mentalnih razina. Nešto slično nailazimo u djelima Robbe-Griletta ili Joycea. Površina Zajecova teksta, namjerno ili ne, opterećena je beskrajnim nabrajanjima, opisima reklama, filmova, spotova, internetskih stranica — i sve to pretvoreno u beskrajan i ujednačen niz, koji sugerira približavanje i uništavanje svih vrijednosti, dokidanje realnih odnosa — oni jedva probijaju kroz more ostalih šumova — a to je zapravo kraj istinske komunikacije. Možda bi roman bio bolji da je ta razina ponešto reducirana, bilo bi lakše pratiti radnju. Ipak, s medijske strane gledano, roman postiže cilj i otvara nove mogućnosti u hrvatskoj prozi.
Još treba reći da je vrijednost Zajecova rada upravo u njegovanju forme romana, a to je prilično rijedak slučaj u domaćoj prozi. Roman, kralj književnosti, u nas je prilično podcijenjen, uglavnom zato jer ga je vrlo teško napisati. Da bi se napisao dobar roman, potrebno je svladati njegovu elementarnu arhitekturu, ali i ovladati blokom stvarnosti, specifičnom vrstom poetike i stila. A Zajec je u tome prilično dobar.

4. Nenad Šepić - Jakovljica
Izdavač: Znanje - 2005god - Mekani uvez 399str
Jakovljica ili morski siz (slaz) su ljestve po kojima se ljudi iz čamca penju na brod. Sastavljene su od dva usporedna konopa između kojih su ugrađene drvene ili konopljane stube. U ovom romanu jakovljica je put između prošlosti i budućnosti po kojemu se penju likovi ove pripovijesti. Ali jakovljeve stube su i stube koje vode u vječnost. Ovo je roman o Istri, o Uskočkim ratovima, o doseljavanju na poluotok, roman pikarski koji oslikava putove onih koji su se zaputili na tada daleka putovanja da bi osvojili zemlju i našli bolju budućnost. Ali to je i priča o našoj sadašnjosti, o nasljednicima onih koji su nakon kuge, koja je poharala Istru, imali hrabrosti doseliti se (ili se odseliti u bijegu pred Turcima) očekujući da će u novom kraju biti bolje nego tamo od kuda su otišli. I sinovi onih koji su došli nastavljaju usude svojih očeva i davno započetih ratovanja koji nikada nisu dovršeni. To je pripovijest sa granice civilizacije, sukoba među kršćanima koji se odvijaju na pitomim krajobrazima istarskim, ali ujedno i priča o našoj sadašnjosti.
O autoru
Nenad Šepić rođen je 1943. godine u Harpendenu (V.Britanija). Školovao se u Zagrebu gdje završava Pravni fakultet i sada radi kao sudac.
U književnosti se javlja pripovijestima koje je objavljivao u Kolu, Forumu, Vidicima, Dometima, a 1969. godine izlazi mu knjiga pripovijesti 'Granice beskraja' za koju iste godine biva nagrađen republičkom nagradom za književnost. Ta će zbirka novela biti prva najava nadolazeće generacije i poetike tzv. borgesovaca (fantastičara).
1972. g. objavljuje zbirku pripovijesti 'Majstori sreće'. Od šezdeseth godina piše pripovijesti iz pomorskog života koje su objavljivane u Vjesniku u izboru Antona Šoljana. Ove su priče prikupljene u zbirci 'S mora i kraja' 1993. g. Prvi roman 'Izdana jedra' tiskan je 1991. dok mu 1995. izlazi trodjelni roman 'Prosječnikova čest' političko-filozofsko-alegorijski bildungsroman. Proza mu je uvrštena i u 'Antologiju hrvatske fantastike' Branimira Donata i Igora Zidića, 'Guja u njedrima' Ivice Zpana, te 'Hrvatska nova proza' Velimira Viskovića. Član je Društva hrvatskih književnika. Živi i radi u Zagrebu.

Moguće slanje kioskom Tiska (kupac plaća dostavu) ili osobno preuzimanje u Zagrebu