MIRISI ZLATO I TAMJAN - Slobodan Novak

MIRISI ZLATO I TAMJAN
Slobodan Novak
Izdavač: Znanje - Evergrin, 1985 godina
Mekani uvez, 207str
Knjiga je dosta korištena
Moguće slanje kioskom Tiska (kupac plaća dostavu) ili osobno preuzimanje u Zagrebu

Radnja romana započinje opisom rituala koji se u životu dvoje od glavnih likova ciklički ponavlja svakih osamnaest dana – Madona, starica neodređene, ali poodmakle životne dobi, za koju se već deset godina neprestano i svakodnevno brinu supružnici Draga i Mali, ritualno obavlja veliku nuždu koju zatim Draga nosi i baca u more.

“Ganges će otplaviti pokoljenja, a ova će Madona i dalje slati svoje ostatke svakih osamnaest dana preko zida u plitki Jadran. Ona je neuništiva, umire nadugo, gledajući kako žena i ja kraj nje starimo.”

Madona Markantunova bolesna je već deset godina, nepomična i nepokretna, a dane provodi ležeći sklupčana u dubini svoga kreveta, hripljući, stenjući i zazivajući Dragu i Malog, koji joj čak nisu ni u rodu, ali koji su primorani brinuti o njoj jer je ona još davno financirala Malom školovanje, a i žive u njezinoj kući. Iako je slaba i pomalo zaboravna, njezini su organi na svoj način neobično vitalni za njezinu dob pa ju mjesni doktor smatra medicinskim čudom i velikom zagonetkom prirode.

Pripovjedač romana je Mali koji već na početku izražava veliko nezadovoljstvo i srditost zbog načina na koji on i Draga žive svoje živote. Madoni su oni poput živih robova, od jutra do mraka netko mora biti prisutan u kući u slučaju da starici nešto zatreba, moraju ju hraniti, pojiti, kupati, njegovati, držati posude u koje ona obavlja malu i veliku nuždu, kuhati hranu, mijenjati posteljinu itd. I dok sav taj posao uglavnom spada na jadnu Dragu, Madona ne pokazuje niti malo zahvalnosti.

“- Maloprije smo fino sve načinili, pokakali se i oprali, šta sad opet, ha?! – pita moja žena zakoračivši u mrak Madonine sobe. Njoj nije teško ući u tu grobnicu; ona, nevoljna, provodi ondje dane i noći.”

Mali ističe kako je njegov život završio onoga trenutka kada se upustio u skrbništvo nad umirućom Madonom. U susjednoj kući živi Erminija, žena koja im povremeno pomaže i uskače oko brige za Madonu. Erminija nema ni muža ni djece, dapače, čak je i nevina, poput nekakve svetice te živi sama, a osim što supružnicima pomaže oko Madone, u njenom se dvorištu nalazi i bunar do kojeg Mali često ide po pitku vodu. Tako je i ovoga puta Mali otišao po kabao vode, a Erminija mu je pomogla nositi ga. Kada su ušli u dvorište, Erminija je Malom ozbiljno rekla kako sluti da će Madona brzo umrijeti, sigurno prije Božića zato što je bila članica Družbe klanjateljica u župnoj crkvi Svetoga Andrije, a sve takve klanjateljice uvijek umru u predbožićno vrijeme.

“- U Družbi klanja… klanjateljica predra… gocijenjene krvi je ona. Je ona. Ti to može biti ne znaš, e ma ne znaš da je svaka umrla prije Božića od tih… njih. Ako ne užežin, onda koji dan prije ili posli. I ova i ona i sve, ja ih sve znam, poštenja mi moga (ja sam netaknuta!), ne sve ženske, to nisam rekla, nego te njihove klanja… njanja… vražje, razumiš?! Ni jedna nije sestra… nnnjateljica nije preživjela Badnjak! Paroladonor!”

Maloga ta ideja o Madoninoj mogućoj smrti nije uzrujala niti najmanje, dapače, probudila je u njemu tračak davno izgubljene nade da bi njegov život mogao iznova postati smislen i sretan te da bi napokon mogao “izići iz desetogodišnjega ropstva”.

“A sve bi opet bilo rodnom srcu milo samo da Madona jednom zauvijek prestane sa svojim stolicama. Bilo bi drago i svoje. Živjelo bi se onamo gore sa Sinom i Kćeri, s njihovim ispitima, skriptama i gužvancijama, a ovdje ljeti kod znanaca našla bi se soba i rešo, i sve bi, kažem, bilo drago i svoje kao u prethistorijsko doba.”

U ponoć se Draga, kao i svake godine, ukrcala na putnički brod i otplovila kod kćeri i sina u Zagreb. Put je bio isplaniran tako da u Zagrebu s djecom provede sedamnaest dana i vrati se dan prije blagdana Sveta Tri Kralja, odnosno, dan uoči Madonina “pražnjenja” kako Dragi to ne bi morao sām obavljati.

Malom je žao što će ostati sām s Madonom pa priznaje kako mu Draga nedostaje samo sad, već čak i kad je prisutna u kući jer se ona tijekom dana toliko iscrpi oblijećući oko Madone da navečer odmah zaspe i nema snage za obavljanje bračnih dužnosti. Zbog toga Mali utjehu za svoje tijelo ponekad traži i u drugim ženama, uglavnom Šveđankama i ostalim strankinjama, a sve ih skupa naziva jednim imenom – Lucijama.

Pošto je ispratio Dragu, vratio se kući, a Madona ga je tražila da ju napoji čajem spravljenim od raznih trava. Pritom ga je ispitivala gdje je Draga, ali i mnogi ljudi s Otoka koju su umrli još desetljećima unatrag. Ujutro je odmah došla Erminija, uzela novac od Malog i otišla po neke namirnice. Madona je u međuvremenu uporno zazivala Dragu, a Mali joj je morao slagati kako je otputovala jer joj je umro otac samo kako bi ju smirio. Erminijino društvo i pomoć nikako nisu prijali Madoni, tako da je sva briga opet spala na Malog. Madona mu je postavljala razna pitanja i pomalo zločeste zahtjeve koje je on nevoljno i s gorčinom ispunjavao, potajno priželjkujući da će se ostvariti ono o čemu je Erminija govorila.

“Nego mi načini limunadu, proklet bio! Limunadu od limuna – reče Madona već posve mirno. Znala je da su limuni skupi.”

Mali je pojio Madonu hladnom kamilicom. Ona nije bila u stanju samostalno piti, već joj je on kistom morao vlažiti jezik. Radio je tako do sumraka, i kad su mu ruke već počele podrhtavati, a kapi kamilice prskati po posteljini, prestao je i krenuo pristaviti blitvu za večeru. Madonu je to veoma uzrujalo, napala ga je zbog nemara te bila ljuta na njega iduća tri dana, iako je i sama zaboravila zbog čega.

Toga jutra je bio Badnjak i tradicionalno ih je posjetio Tunina, najstariji čovjek na Otoku koji je jedini još uvijek držao do starih običaja. Kako je Madona u starim vremenima, prije nego što je na vlast došao komunizam i prije nego što se ukinulo privatno vlasništvo, posjedovala više od pola Otoka, Tunina, njezin bivši kmet, došao joj je izraziti poštovanje donijevši granu bora i mršavog pijetla pod pazuhom.

Mali i Tunina sjeli su u kuhinju te počeli piti i nazdravljati. Dok su se oni tako veselili, u kuću je ušla mlada pripravnica koju su časne sestre iz obližnjeg samostana poslale da donese oprano i izglačano rublje za Madonu, Malog i Dragu te prenese njihove pozdrave. Mali je odmah zamijetilo ljepotu i čistoću male djevice te nije ni pokušavao skriti činjenicu da ga je ona neobično privukla, no ona na to nije obraćala pažnju pa je samo prestrašeno odložila rublje i otišla.

Pošto je i Tunina otišao, Mali je nanovo ostao sām s Madonom koja ga je ispitivala o tome koji je dan, gdje je Draga i jesu li postili, čak je pjevala prastare božićne brojalice koje su barem nakratko u kuću unijele neko veselje, a Mali se, usprkos tomu, nije mogao oduprijeti ponovnom priželjkivanju njezine moguće skore smrti i svoje slobode. Zato je istrčao iz kuće, u želji za samoćom, i otišao samovati uz more. Kad se vratio, Madoni je rekao da je bio u općini kako bi riješio sva pitanja oko njezina imanja kojeg joj je država oduzela i oko kojeg se Madona stalno brinula.

Božićno poslijepodne Mali i Madona slavili su u blagdanskoj tišini i samoći. Opet ih je posjetila mala djevica po kojoj su im časne poslale tanjurić slatkiša i bočicu maraskina. Mala djevojka ovoga je puta bila odvažnija i činila se manje uplašenom.

“Govorila je ravno u moja prsa, jer sam joj ja prišao blizu, ne bih li je štogod uplašio.”

Nakon što su opet ostali sami, Malom su se po glavi počele vrtjeti destruktivne misli o tužnom, zarobljeničkom životu i o slobodi koju bi osjetio kad bi Madona napustila ovaj svijet. U tim ga je mislima prekinulo Madonino sjećanje na njegovo djetinjstvo kada je, na Sveta Tri Kralja, on bio anđeo za krstiti vodu. Za tu ga je ulogu izabrala skupština od Marijinih djevica, dio kojih je bila i Madona.

“Doveli su te ujutro da mi se pokažeš kako si čist i kako si dostojan, i ja sam ti rekla i obećala da ću te učinit, ako sve bude in ordine i u redu, učinit svećenikom, i da ću te, neka znaš, sam rekla, gledati i promatrati kako ćeš izvršavati u crkvi Božje izabranje i blagoslov od vode svete, la benedizion dell’acqua santa, sam ti rekla, i mi je suza došla na obe oči zaradi milote i kako si mali bil, skrušeni kao janje, i sve slušaš, i ponašaš se.”

Sutradan je došao poštar i donio pismo od Drage te mirovinu. Poštar je bio veoma radoznao čovjek i zanimalo ga je što sve Draga piše. Kasnije je Mali krenuo prati leđa Madoni i nemalo se iznenadio kad je na njima ugledao čudne rane koje su nalikovale rupama.

“Što ja ovdje radim?! Raspada se to stvorenje naživo! Koga njegujem!? S kim razgovaram?! Od koga trpim?! Ona je lešina!”

Sutradan je žurno poslao Emiliju po Doktora. Ustvrdili su da su rane nastale jer ju Mali nije prao svaki dan kako je to radila Draga, a to nije radio jer uistinu nije znao da treba. Erminiju je sve to vrlo uznemirilo. Maloga je Doktor pozvao u hodnik te mu rekao kako su Erminija i ostali mještani jako zabrinuti i kako smatraju da se on ne brine dobro za Madonu.

Mali mu je htio platiti hiljadarkom za liječenje Madone, no Doktor je rekao da ga radije pusti na tavan da pogleda što ima u staroj kućnoj kapelici koja se tamo nalazi jer je on kolekcionar starog srebrenog i bakrenog posuđa.

Krajem godine, nekoliko dana nakon svih tih događaja, Mali je otišao kod časnih sestara da im je zahvali za sve što su uradile za njegovu obitelj i Madonu, međutim, zaboravio im je vratiti tanjurić i bočicu, a one su rekle da će poslati malu djevicu da dođe po to, što je njega posebno razveselilo.

“Eto, to je meni bilo dovoljno. To obećanje. Ne obećanje da će moliti za Madonu, rekao bi onaj afirmativac Poštar. Nego da će poslati malu. I, kada sam to čuo, moja je misija bila istrošena.”

Po povratku kući, zatekao je Erminiju i u bijesu uzeo veliki nož i zaprijetio joj da će ju zaklati. Ona nije znala što mu je skrivila, a on joj je rekao da ga je pred Doktorom optužila za ubojicu koji se ne brine o Madoni. Ona ga je uvjeravala kako Madoni neće biti ništa od rana i kako će ona srediti stvar s Doktorom pa ju je on naposljetku i pustio.

Sutradan je došla mala djevica po tanjur i bočicu. On ju je uzeo za ruku, doveo do svoga ležaja, posjeo je i bacio joj u ruke englesku reviju. Ispitivao ju je o politici, a ona se rumenjela i govorila kako bi zgriješila da se njome bavi. On joj je pokušao približiti dajući joj komplimente kako je ona cijela žena, a ne nekakvo derište.

“Uzeo sam među prste hladnu i mekanu resicu njezina uha, primakao se bliže i rekao u mikrofon – Prije nego što se zarediš, trebalo bi da budeš malo žena!”

Na Silvestrovo ih je opet posjetio Doktor koji je tražio da pogleda posuđe na tavanu. Mali ga je pustio gore, a Madoni je rekao da se to čuju štakori. Od njegove težine, stari pod je malo popustio i stvorila se rupa na stropu koji je nalazi točno u Madoninoj sobi, a Mali ju je opet smirivao rekavši da je strop napuknuo od starosti. Doktor i Mali raspravljali su o tavanskom posuđu. Mali mu nije htio ustupiti ništa od toga bez Madonine dozvole, a Doktor mu je obećao da bi u zamjenu za posuđe mogao neprimjetno ubrzati Madoninu smrt. Mali je rekao da će razmisliti.

Kasnije je opet došla Erminija i rekla kako je izgladila nesporazume s doktorom. Njemu je predložila da prošeta malo po gradu dok ona pazi Madonu i on je izgubio u silvestarskom predvečerju. Otišao je u lokalnu gostionicu Tariba koju su vodili supružnici Olga i Lino. Malo je kartao, a oni su ga neprestano ispitivali o Madoninom zdravlju, što njemu nikako nije bilo drago.

Sutradan je pokušao razgovarati s Madonom o posuđu s tavana, ali ona se razljutila, proglasila ga lopovom i potjerala iz kuće pa je on opet otišao do Taribe. Kad je vratio kući, u dvorištu je zatekao malu djevicu. Upitao ju je zašto je došla, a ona nije odgovarala. Rekla mu je da se zove Lucija, a da je postati Anastazija kad se zaredi. Odveo ju je u sobu koja je bila dalje od Madonine, polegao na krevet, skinuo i ljubio, no do seksualnog čina naposljetku ipak nije došlo.

“Pravi razlog moje neočekivane nemoći jesu upravo te odvratne cokule koje sam ugledao u času kad sam bio najspremniji, i koje i sad vidim kako gaze i kako drobe i satiru ovaj vrtni pijesak, i koje ću opsesivno vidjeti svih ovih nekoliko šugavih godina koliko ću još pomišljati na anastazije i na lucijašenje.”

Otišao je zatim do Erminije na zdenac po vodu, a ona mu je saopćila kako sve zna jer ga je vidjela s malom od časnih sestara. Sutradan je opet došao Doktor koji je, iz Erminijinog razgovora s njim, shvatio da joj je Mali sve ispričao o posuđu, što nije bila istina. Mali je odbio njegovu ponudu za posuđe rekavši da bi bilo najbolje da sve to o čemu su prije nekoliko dana razgovarali samo “storniraju”.

Sljedeća dva dana stalno je silazio u luku za vrijeme dolaska broda očekujući Dragu i napuštao Madonu. Razmišljao je kako bi mogli promijeniti svoje živote i početi navikavati Madonu na to da oni, osim brige o njoj, imaju i svoje privatne živote i kako bi ju mogli ponekad ostaviti samu te šetati u predvečer Otokom. Čak je razmišljao i o nekakvom bijegu s otoka.

“Draga to ne bi bila kadra, i ovih osamnaest dana bili su najbolja prilika da se obave prvi pokušaji i da se pripremi mali prevrat.”

Trećega je dana konačno stigla Draga. Rekao joj je kako Erminija nije kod njih, odnosno da je Madona sama, ali da zna da je on izašao, a također joj je iznio i kratku skicu svoga plana o njihovom budućem stilu življenja i djelomičnoj emancipaciji, što je baš i nije svidjelo Dragoj koja je pomalo panično požurila kući kako bi provjerila što je s Madonom.

“Nisi mi to smio učiniti. Ako ti je bilo teško, morao si mi reći, i ne bih nikamo odlazila. Kako to sada izgleda da je ona u kući sama?!”

Pitao ju je kako je gore (u Zagrebu), a ona mu nije ništa konkretno odgovorila. Tek kad joj je zaprijetio da mu sve ispriča, rekla mu je kako je sve nekako drukčije – i ona sāma, i društvo, i ljudi. On je posumnjao da se možda, poput njega, upustila u nekakav preljub, shvativši zatim da se možda i on njoj čini drukčijim nakon svega što se izdogađalo na Otoku dok je bila odsutna.

Madona Dragu nije prepoznala, ali ju je veoma dobro prihvatila, rekla joj da je lijepa, pohvalila uvojke i spomenula kako je ona Malom treća žena. Mali i Draga su ručali, Draga je prilegla da se malo odmori od puta, a zatim su se zajedno uputili po cijev za kanalizaciju i Madonu ostavili samu, što Dragi nije baš bilo po volji. Plakala je cijelim putem. Mali je htio da se vrate, ali ona je najodlučnije išla dalje potiho plačući. Plakala je zbog svega novog, drugačijeg što je u Zagrebu vidjela.

“Odjednom sam shvatila to što si ti već znao i govorio: da mi nemamo gore više što tražiti, jer nema tamo u novom društvu ničega što bi nas moglo učiniti sretnima. I kakva je onda društvena svrha cijele te papazjanije!”

Iz razgovora s Dragom o prošlosti i budućnosti, Mali je shvatio da Madonu ne bi smio mrziti jer dok ona živi, oni će se osjećati kao da su nešto učinili, da su u nešto uložili svoju mladost. Draga je pomislila da je to možda jadan motiv, ali su se složili da je sada svakako za to prekasno. Preuzeli su cijev i vratili se kući. Madona je u zadnjih osamnaest dana navikla da na pomoćnom krevetu u njezinoj sobi nitko ne spava, tako da su Draga i Mali spavali zajedno nakon dugo vremena.

Sutradan su održali ciklični obred Madoninog “pražnjenja”, zatim je došao svećenik don Vikica da blagoslovi kuću, a zavirio je i na vrata Madonine sobe. Kad je on otišao, Mali i Draga su stajali kraj Madonina kreveta, ona im je govorila da su poput dvaju anđela, a Mali se opet prisjetio priče iz djetinjstva o sebi kao anđelu.

“U raju smo. I to je sada vječnost.”,