Marc Agron: "Mémoire des cellules"

Paviljon u kojemu je bio izložen rad umjetnice R. na Bijenalu, zadržavao je među svojim zidovima dvjesto tisuća litara vode. Blijedi zeleni bazen pun odvratne ustajale vode, sličan onome olimpijskome, dočekivao je smetene posjetioce.

Odvodni kanal? Potop nakon potopa? Ne, evociranje boja središnje Europe u pokretu (Dunav?), moglo se pročitati u kratkom opisu, bespotrebno prevedenom na tri strana jezika. Što je trebalo pobuditi zanimanje, ali ponajviše, pitanja. Pročitao je pozorno knjižicu koja mu je bila stavljena na raspolaganje, no to mu uopće nije olakšalo shvatiti vezu između teksta i onoga što je upravo vidio i osjetio. Rad naslovljen "Rastuća autonomija ljudi nad njihovim tijelima i besmrtnost brojevnoga", ostao je za njega nepoznanica.

Maximilien je pokušao zamisliti prosvijećenog kustosa koji je tek završio studij na kakvom međunarodno prestižnome fakultetu dobre reputacije, na samoproglašenoj najboljoj umjetničkoj instituciji u posljednjih trideset godina. Ili pak, povjesničara umjetnosti željnog podbosti namjernike zamislima kao što su: uklanjanje subjekta, vrtoglavi bijeg smisla, psihotično poznanstvo, meta-pikturalnost svijeta bez značajnog ostatka, skriveno blago, rekvijem za ludilo, posebno udaljena umjetnička galaktika, psycho-sites, nemjesto, ideo-plastika, medicinsko-pravna tekuća epistemiologija, jodlanje u kvantnoj fizici ili Hourloupe, ali, sve je to već bilo iskorišteno.

Sve te blistave ideje odbacio je potom jednim pokretom ruke, kao što bi otjerao kukca što se pokušava spustiti na njegov nos.

Cit. Marc Agron "Mémoire des cellules", str. 19.

Éditions l'Âge d'Homme, Lausanne, 2017.