Slušaj i gledaj, Latice Latica Ivanišević

Sudbina jedne obitelji

Ovo je obiteljska priča. Osjećam se dužnom ispričati put moje obitelji kao i moja sjećanja jer sam imala sreću ne samo imati značajne pretke – prof. Josip Šilović, dr. Srećko Šilović (veliki meštar lože Maksimilijan Vrhovac, uvažen liječnik, član ZAVNOH-a, ambasador), moja je baka Irena Gavella, sestra Branka Gavelle, mamina sestra Nana bila je žena Otokara Keršovanija, otac mi je Drago Ivanišević koji nakon doktorata u Padovi doktorira Prousta na Sorboni i ondje upoznaje moju mamu Ines koja studira povijest umjetnosti na Sorboni. Tata u Parizu održava prijateljske veze sa Gidom, Bretonom i mnogim drugom važnim ljudima, također je bio veliki Ungarettijev prijatelj. Osim toga tamo tata kao nadrealist slika u Modiglianievom atelijeru i četiri njegove slike u stalnom su postavu Moderne galerije u Zagrebu.

Intelektualni salon Šilovićevih u Masarykovoj 2 u Zagrebu najpoznatije je mjesto za svakodnevno druženje (Krleža, Gavella, Dujšin, Kombol, Babić, Vaić, a i stalna Titova baza do odlaska u partizane).

To je autentična priča o bogatoj i značajnoj obitelji koja zbog čovjeka i ideje napušta sve i odlazi u partizane. U partizanima tata osniva kazalište, mama radi u kulturi a djed vodi bolnicu. Po povratku u Zagreb mama osniva ansambl Lado i vodi ih na prve turneje u svijet. Tata osniva Akademiju za kazališnu umjetnost. To su samo grubi i nabacani dijelovi. Cijeli život moje obitelji, a i moj, teče kao „krimić" jer je obitelj europska, a ipak duboko vezana za domovinu. Svi moji preci i s majčine i s očeve strane bogatili su se i potom vraćali u domovinu da bi tu sve gubili. Nikada mrzili! Otac mojega oca – Mate Ivanišević bio je jedan od imućnijih Trščanina (tata se rodio u Trstu): brodovi, banke, dvadesetak restorana i onda povratak u Split. Gradi najljepše kuće u Splitu i 1947. totalna konfiskacija. Umire u zatvorskoj bolnici od tuge (1950).

Knjigu sam zamislila kao moja sjećanja na ljude koji su me svakodnevno okruživali: Gavella, Krleža, Kaštelan, Motika, Šulentić, Šestić, Parač, Sbutega, Zidić, Maroević, Planić, Tin.

Uz moja sjećanja od djetinjstva do odrastanja tu su i memoari mojega djeda Srećka Šilovića.

Potpuno slomljena gubitkom voljenih ljudi, s odmakom od sedam godina, osjećam da mogu skupiti vrijedan materijal koji su godinama čuvali moji roditelji; pronalazim pisma bake Irene, djedova zapise i pisma, majčina sjećanja, bogat foto materijal i naviru mi sjećanja.

Bolno bi bilo to sve uništiti i predati zaboravu, morala sam pokušati sve to sačuvati u knjizi, barem ono najznačajnije.

Priča o jednoj našoj obitelji vezanoj za Europu i čitav svijet. Obitelj koja je veliki ponos, a kojoj imam sreću pripadati i od najranijeg djetinjstva svjesna te sreće i veličine tih ljudi kao spužva sam upijala atmosferu oko sebe i pamtila. Zvala sam to „odgojem stola“. Obitelj uvijek za stolom i sve govori bez uvijanja, nema tajni. „Odgoj stola" bio je okrutan jer sam sve prolazila s mojima, lijepo, ružno, bolno, padove i uspjehe. Mama mi je samo ponavljala: Slušaj i gledaj. Upijala sam sve oko sebe, ambijent u kojem sam rasla bio je fascinantan, na zidovima galerijske slike, a razgovore vode vrhunski intelektualci toga doba. Slušaj i gledaj, Latice, dok ne zaspiš. To ti je najveća škola.