Karlo Baumann - autorica Daina Glavočić

U opusu Daine Glavočić, naše priznate povjesničarke umjetnosti i kustosice, ovo je šesta autorska knjiga. Nazvala bih je Daininom knjigom nad knjigama, nadknjigom (iako ona to sama nikada neće priznati). „Karlo Baumann – inženjer, jedriličar, ronilacʺ biografska je knjiga kćeri Daine Glavočić Baumann o ocu Karlu Baumannu, koji ju je nesretnim slučajem napustio kada je ona bila posve mala djevojčica.

Koliko je trajala priprema, odnosno kada si odlučila napisati knjigu o svojem ocu, istaknutom roniocu, jedriličaru i inženjeru Karlu Baumannu?

Knjigu sam odlučila napisati 2015. godine. Te godine pozvana sam u Zadar da održim predavanje o njegovu životu i radu. Napravila sam PowerPoint prezentaciju, otišla u Zadar i održala predavanje namijenjeno profesionalnim roniocima koji se usavršavaju na Sveučilištu u Zadru. Pozvala me njihova voditeljica Slavica Čolak. Na predavanje je došlo mnogo polaznika, a u tijeku diskusije, koja je uslijedila nakon predavanja, javio se čovjek koji je rekao: „Gledao sam Vašeg oca kako jedri.ʺ

Tata je bio poznat po jedrenju, naročito u Splitu. U nedjelju, kada bi svi šetali Rivom, on bi se s jedrilicom zaletavao među bracere koje su bile privezane i prodavale ulje, voće i vino. Došao bi im sasvim blizu i onda naglo zaokrenuo. Za to vrijeme na obali su se kladili hoće li uspjeti proći ili će bubnuti u njih. Njegovi su prijatelji za knjigu pisali uspomene, a jedan od njih napisao je: „Tko god se kladio na Baumanna, uvijek je dobio.ʺ Imao je svoje čudne, super hrabre poteze. Bila sam impresionirana čitajući o tim njegovim dogodovštinama, tim više jer iako mi je otac, imam osjećaj da ga nikad nisam upoznala. Stradao je kada sam imala nepune četiri godine i uopće ga se ne sjećam.

O mom ocu postoji velika dokumentacija. Čitajući sve te članke, knjige, reportaže i sjećanja, zaključila sam da se to isplati zabilježiti. Opravdanje sam našla i u tome da postoje brojne biografije različitih ljudi pa da i on zaslužuje svoju. Bio je čovjek s velikim sposobnostima, ispred svojeg vremena. Zaključila sam da ako mogu napisati knjigu o Venucciju, kojeg nikad nisam ni vidjela ni čula, onda mogu i o svojem ocu kojeg se, nažalost, također ne sjećam.


Bio je prvi među roniocima u ondašnjoj Jugoslaviji koji se stručno educirao i to primjenjivao. Volio je roniti od djetinjstva. Još kao dječak podronjavao ispod brodova u luci Zelenike, gdje je i živio. Nakon studija zaposlio u 3. maju jer je čuo da se tamo i roni. Ronioci koji su bili tamo zaposleni bili su lučki radnici, no kada se od njih tražilo da ucrtaju i skiciraju poziciju potonulog broda, oni to nisu znali. Nakon rata, 1946. i 1947. godine, riječka luka je bila puna potopljenih brodova i drugih objekata, a moj je otac odlučio istražiti i očistiti morsko dno od tih olupina. U nekoliko dana napravio je cijeli plan sa svim pozicijama i počelo je čišćenje luke. Dodatno je bilo važno izvaditi sve olupine koje su se potom talile i prerađivale za metalnu industriju zbog nedostatka sirovina. On je to dobrovoljno i zdušno obavljao. U to vrijeme samo su spužvari i koraljari sa Zlarina ronili na većim dubinama.