Janko Polić Kamov

Janko Polić Kamov

Studija Vladimira Čerine o Janko Poliću Kamovu.

Prvo izdanje!

Vladimir Čerina, hrvatski književnik. Rođen u Splitu 1891., a umro u Šibeniku 1932. godine. U Zagrebu je uređivao časopise Val (1911) i Vihor (1914) pridruživši se sljedbenicima protuaustrijske i jugounitarističke političke orijentacije, koju je nakon 1918. napustio, razočaran ostvarenjem jugoslavenske ideje. U književnosti se prvi put javio u zagrebačkoj Domovini (1906–07) crticom Za oluje na moru. Pisao je pjesme (zbirka Raspeće, 1912), novele, književnokritičke studije (Janko Polić-Kamov, 1913), eseje (o A. G. Matošu, S. S. Kranjčeviću, V. Nazoru, D. Šimunoviću, V. Petkoviću Disu i dr.) i feljtone. Surađivao je u mnogobrojnim hrvatskim, srpskim i bosanskim časopisima i novinama.

Na njegove estetičke poglede utjecali su avangardistički pogledi Janka Polića Kamova i talijanskog pjesnika Giovannija Papinija, ali je u lirici zadržao dotjeranu formu, ostajući u okvirima postmatoševske škole u procjepu između pasatizma i futurizma. Zastupljen je u zajedničkoj generacijskoj zbirci Hrvatska mlada lirika (1914) sa šest pjesama. Kao književni kritičar kretao se od pozitivizma i sociologiziranja do impresionizma i subjektivizma.

Janko Polić Kamov (1886.-1910.) je djelovao u razdoblju hrvatske moderne kada su prevladavali artizam i društveno-pragmatično programatsko djelovanje s prosvjetiteljskim značajkama, no on nije pripadao ni jednoj grupaciji, već je kao buntovna osobnost svojim djelom anticipirao potonje književne događaje u Hrvatskoj.

Avangardist prije avangarde, Janko Polić Kamov je provocirao i beskompromisno se suprotstavljao svemu dotadašnjemu. Okrenut novomu, budućem, bio je neprihvaćen i neshvaćen u svoje doba, ali je u potonjim desetljećima stekao status legende. Sklon aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, poricanju postojećih struktura, antiesteticizmu i oprjeci prema estetskim kanonima svojega doba - s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.