Gospođa Sabina

Gospođa Sabina

Loša je strana ovog romana (kao i većine tzv. njegovih naturalističkih tekstova) što pisac koristi svaku priliku i svaku i najmanju mogućnost da na usta svojih junaka progovori o svom osobnom idejno-političkom opredjeljenju, da iskaže ditiramb politici pravaštva. Naravno, te svoje ideje on konkretizira u pojedinim likovima. Koji, zbog takvog postupka, postaju samo nosioci ideja bez psihološko-individualnih ljudskih osobina. Jednostavno, pisac do krajnosti idealizira sve one junake koji su predstavljeni kao protagonisti pozitivnog hrvatstva kako ga je zamišljao sam pisac. Dok je sve drugo što nije bilo hrvatsko ili pretjerano karikirao ili totalno pojednostavio. Pa su ti likovi posve izgubili sve dimenzije stvarnih složenih ličnosti sa svim svojim pozitivnim i negativnim osobinama.

Dok je tako s jedne strane piščeva prenaglašena tendencioznost i želja da bude što jasniji u proturanju svojih ideja svela na minimum umjetničku uvjerljivost kad je riječ o oblikovanju likova, jer je posve izostala psihološka motivacija u postupcima tih junaka, s druge je strane u ovom djelu pokazao i nemoć da kao umjetnik oživi one scene u kojima ti junaci dolaze u medusobne odnose, jer ni kroz dijalog nije uspio ostvariti individualnu njihovu karakterizaciju specifičnim i samo pojedinim junacima svojstvenim govorom, odnosno jezičnom frazom. Moglo bi se zbog svega toga postaviti pitanje. Što je to onda u tom djelu uspjelo privući pažnju i publike i književne kritike?