Dječji hrvatski klasici

Ako li prema DUDENU,1 navedemo objašnjenje da je klasik onaj „čija se djela smatraju uzornima, trajnima", tad rasprava o hrvatskom dječjem klasiku zvuči kao oksimoron. Naime, javivši se bujnije polovicom 19. stoljeća, osobito pojavom Filipovića, a s korijenima već pri kraju 18. stoljeća (Dijanić, Vranić), hrvatska dječja književnost jedva da se — dakle, nakon stopedesetgodišnjega postojanja - može podičiti nekom svojom „trajnošću", ukratko, ona je s obzirom na „odraslu" književnost premlada da bismo u njoj mogli pronalaziti trajne, tj. klasične književne vrijednosti. Ali upravo tu počinje temeljni nesporazum - poetiku, pa tad i klasičnost dječje književnosti, nastojimo uspostavljati kriterijima tzv. odrasle književnosti. Dječju književnost, međutim, treba gledati okom književne recepcije, dakle, s obzirom na maloga čitatelja jer: „Mnoge knjige koje mi smatramo klasičnim knjigama za djecu napisali su autori i ne pomislivši na djecu i djeca su ih preuzela ne obazirući se u svojoj bezbrižnosti na ono što ne mogu razumjeti."2 Mi odrasli arbitriramo o dječjim interesima, zamjerajući, recimo, na transpa-rentnoj pedagogičnosti a sami, zapravo, „pedagogiziramo".

Ključni podaci o životu i djelu devetnaest dječjih klasika u hrvatskoj dječjoj književnosti. Za svrstavanje pisaca u kategoriju klasika, autor ovog izbora se rukovodio sljedećim kriterijima: intencionalnost i internacionalnost djela, tematska novina, struktura djela i fabula koja privlači djecu, jezična igrivost i jezično premodeliranje standarda, te univerzalne etičke vrijednosti djela. Predstavljeni su: J. Truhelka, I. Brlić - Mažuranić, M. Lovrak, M. Matošec, I. Kušan, H. Hitrec, Z. Milčec, G. Vitez, Z. Balog, P. Kanižaj, L. Paljetak, S. Škrinjarić, N. Iveljić, V. Stahuljak, N. Pulić, A. Gardaš, J. Horvat, Z. Krilić, T. Bilopavlović.