Tina - udomi me, živim u Azilu

Dan kada je Tina stigla u azil
neću zaboraviti dok sam živa.

Bila sam još relativno nova u azilu,
sve mi je bilo novo i nepoznato...

Cure su mi javile da stiže jedna keruša
u azil sa ženama koje su ju i pronašle,
kod kojih je čekala da se oslobodi mjesto
u azilu i da ju primim.

Ni na kraj pameti mi nije bilo da će
upravo ta prva scena primitka psa
u azil biti scena koje ću se zauvijek sjećati.

Kad su ju uvele u azil toliko se prestrašila
da je počela vrištala iz petnih žila.
Kao prestravljeno, napušteno dijete.
Krv nam se sledila u žilama, oči se napunile
suzama i sve tri smo zanijemile.

Nismo znale kako ju utješiti, kako smiriti.
Bila je izvan sebe od straha

Ne želim ni zamisliti kakav je to osjećaj..
Nadam se da nikada neću ni saznati
jer sam sigurna da se, za razliku od njih,
nikada ne bih oporavila.
I zato im se iz dana u dan divim!
Divim se što sve mogu preživjeti
i izdržati!
I nakon svega, opet povjerovati ljudima...

Sjećam se da sam ju plačući stavila u boks
u srednjem koji danas više ne
postoji, a kroz koji su kroz godine prošli
mnoge i mnogi jednako ili još preplašeniji.

Sjećam se i koliko mi je bilo teško
ostaviti ju u boksu i nastaviti s poslom.
Taj dan mi je srce napuklo
i nastavilo pucati sa svakom novom
nesretnom dušom.
Ali sam znala da sam na pravom mjestu!

Trebalo joj je vremena da nadođe i prihvati svoju sudbinu.

Mic po mic se opuštala, počinjala vjerovati ljudima.

A sa psima je od početka bila odlična
Takvi psi se uvijek lakše opuste u društvu
drugih pasa nego ljudi, što je i razumljivo.
Znaju i sami da više mogu vjerovati psu
nego čovjeku.
Jer čovjek je najveće zlo koje se moglo dogoditi
ovom planetu i svim ostalim živim
bićima na njemu!

Tina je i danas plaha, sramežljiva djevojčica.
Nije jedna od onih koji će se gurati na ogradi
kad dođu posjetitelji ili potencijalni udomitelji.

Ali joj ni ne treba puno da prihvati
nove ljude

Jako se voli maziti, sva je nježna

Jaaaaako se uzbudi kad krene hranjenje
pa skupa sa svojim cimerom Tenom
krene lajati od sreće i cupkati.

U šetnji je savršena i uvijek ide
bez povodca jer na svaki poziv dolazi.
Iako nikada ni ne ode predaleko, uvijek
je negdje u blizini.
A zna šetati i na povodcu i to vrlo pristojno

Sa svima se savršeno slaže i nikada
nismo imale problem s njom. Nije ljubiteljica
dominantnih ženki, inače nema problema ni sa kim.

Naučena je i na kućni red- nema što ne zna!

Nije ni manjeg ni srednjeg rasta već negdje između.
15-ak kilica čiste dobrote i ljubavi
Nije preaktivna niti mrtvo puhalo, opet
neka zlatna sredina

Rođena je u studenom 2018. i krajnje je
vrijeme da nađe svoje zauvijek ljude

Službeni broj našega Azila Udruge Pobjede u Nemetinu je 095 87 230 87,
a dobiti nas možete od ponedjeljka do subote u vremenu između 9 i 16 sati.
Radno vrijeme Azila za posjetitelje je svakodnevno:
ljeti - od 10 do 18
zimi - od 10 do 16