Kaja - udomi me, živim u Azilu

Kaja ili Kad se specoši smiješe...

Dugo već želim napisati priču o nekome ko poput duha tumara između riječi koje se ne izgovaraju lako samo zato jer vole da bole
pa znate kako to ide, onda ih izbjegavaš
jer kako samo tako napisati: Kaja će zauvijek živjeti tu, u Azilu. Ha?
Ko da namjerno nekako sabotiram sve endove koji svejedno možda mogu da se dese...

Al evo, konačno, uz (ne)zdravu dozu optimizma koji posjedujem (učila sam o njemu od najboljih, od životinja) mogu pisati o Kaji koja se rodila na samome početku 2014. a već krajem iste bila azilantica.
Sad se već 9 godina znamo i svašta smo tijekom istih prevalile preko leđa. Doduše, njene godine su neumoljivije, za svaku njenu ja živim sedam,
ni meni tih devet nije da ih proćerdam
a Kaji je to...pa cijeli život, da.

Sjećam se ko da je jučer bilo, nje usrane do besvijesti, ljudima ni za lijek, a jedina ljudska persona ikad koja je s Kajom uspjela ostvariti kontakt jest žena koja je o njoj privremeno brinula, kojoj je ušla u dvorište i koja se ponudila da ju prvo socijalizira, da se potrdfui oko nje prije nego dođe u Azil
i odma da kažem, nije ni to bilo ne znam ti ni ja kakvo prijateljstvo, i od nje je Kaja zazirala
ali ipak, bilo je upečatljivije i kaji draže bilo kojeg koje je nakon toga slijedilo...
Mislim, mi si tepamo da su to prijateljstva, Kaja ih vjvtno zove nužnost

Kaja je specošica od svog dolaska pa do ovamo, i to baš hc, nema kod nje popuštanja. Dan danas, kad moramo s njom fizički imati posla, kad dobiva ampulu recimo, to je zabijanje u kućicu, paraliza, žmirenje i moljenje da čim prije odemo
pa mi to obavimo u 2 sekunde i čim prije odemo da nam se Kaja ne sekira toliko,
Inače, s drugim psima Kaja nema nikakvih problema, stvarno je dobra cimerica i nikad ne trača!
U šetnje ide najnormalnije, veseli im se ko luda
i ona uvijek prati svoje cimere puštena a to znači da ako oni i idu na povodcima ona fino, povlaštena ne mora s tim da se zeza,
ona njuška di ona oće i šta oće, zapiša šta je volja, stane odmorit di joj volja
ali UVIJEK i nepogrešivo se skupa s njima vraća u Azil.
Kolko god s nama bila na Vi ona zna di joj je kuća
i zna da mi nismo baš tolka grozota
ko što često (a eo, imam i fotku za svjedoka!)
da i osmijeh,
može sve al da se ne diramo

I tako naša specošica koja se 2014. rodila i iste godine u naš Azil doselila voli svoju kuću i svoje ljude, svoj Azil (znam da nikad ne bi dala da joj neko u nas dira)
al eto tako, ima nekih problema i božemoj, niko se od nas nije rodio savršen nit se svi u ovom svijetu i životu savršeno snalazimo,
nekima trebaju granice
i to kužimo.

Al zato kad ti specošica pokloni smajl...
majkemi baš se osjećaš specijalno...

Službeni broj našega Azila Udruge Pobjede u Nemetinu je 095 87 230 87,
a dobiti nas možete od ponedjeljka do subote u vremenu između 9 i 16 sati.
Radno vrijeme Azila za posjetitelje je svakodnevno:
ljeti - od 10 do 18
zimi - od 10 do 16