Garo - udomi me, živim u Azilu

Htjela sam vam o Gari al me tako boli to njegovo ime da moram prvo odmorogati svoje. Znam da ćete me shvatiti.
Na svijetu postoji beskrajan broj tih „Garaa“
Sirotani osuđeni na čuvanje nekih tamo dvorišta,
već svojom pojavom procjenjeni da su za van, da nisu „fini, kućni“ psi, da im je dobro ovako i ne treba bolje.
Žive neprimjećeni, uzeti zdravo za gotovo.
Bace im hranu, kominikacija na minimum, velika većina na lancima. Tu su.
Jer su Gare. Najgora moguća predrasuda.
Imamo i mi u Azilu, našeg Garu. Stigao već s tim imenom, čipiran.
Bio nekad voljen, čovjek umro a „gospođa“ ga nije željela pa izbacila.
Potucao se kao i većina Gari po ulici, izgladnjeo, mršav, skelet od psa.
Igrom sudbine, stigao kod nas a mi... a šta da vam kažem, znate nas. Oporavio se, sad je malo i bucko.
Garo je bio u izolaciji jer je na leđima imao kvrgu koju smo dali operirati masno tkivo, ništa strašno.
Žalosno što je trebalo da ima zdravstvenih problema da nam se pokaže tko je.
Garo bi se mogao zvati i... Fifi. Ili Srećko. Ili Boo...
Garo je Garo jer je crn, velik pas. Ima najljepšu crnu glavetinu i najmekanije uši Garo ima i 30 kila. Ali... Garo je najčišći pas u izolaciji.
Nema šanse da išta obavi na pločice. Trpi i čeka kad će njegov red za izvođenje.
Znači, cijela noć pa jedan po jedan pas izlaze. Garo čeka.
Garo ima rep kojim vrti kao propelerom.
Na sve oko sebe reagira veselo i ushićeno: ljude, djecu, druge pse...
Ni jednom ga nisam vidjela da je zalajao ili skočio na drugi boks.
Iako mora proći kroz cijeli red i psi laju na njega. Svaki dan ga izvodim prije spavanja van i ni jednom me nije trgnuo, povukao. Na povodcu je savršen.
Njegov krevetić je onakav kakvog ga složiš, ne razvlači dekice i ne kida.
On je fin, uredan, odgojen, ljubi ruke i veći je čovjek od pol čovječanstva!
Garo, Fifi, Srećko, Ares ili Boo... tako je svejedno, do nas je.
rođen 2015. srednjeg rasta i unatoč razočarenjima
još uvijek (jako) voli ljudski rod.