Garica - udomi me, živim u Azilu

Volim kad mi se kaže da su azilanti najbolji, mislim znam ja to
al volim kad mi se kaže

U Dog Glowu di se inače friziraju azilantice i azilanti (jer to Dog Glow radi potpuno super i potpuno volonterski ) uvijek kad ih dođemo pokupit
uvijek očarana teta frizerka koja sebi ne može doć od dobrote naših kerovaca,
pa ih nerijetko zateknemo u kojekakvim izigravanjima
gospode i gospođe, ko eo npr Garicu,
ja došla a Garica gospođa pas!

Al znaš šta? Nije do te čipkice, nego je do Garice,
do njenih manira. Znaš kako se kaže, ne čini odijelo čovjeka
a još manje psa
Zato vi gledajte Garicu sa čipkicom a ja ću ispričati garicinu priča, ona je puno, puno dojmljivija!

Ima, dakle, jedno dvije godine od onog jutra kad nas je nazvao čovjek prestravljen, viče, vrišti, zaklali su mu psa!
ja i danas nemam pojma kojom smo to božjom navigacijom dojurili, pokupili ju, stigli kod doktora i kako su naši veterinari iz Valveta čudo učinili tada
i spasili ju!
Garicu su napali tuđi psi, imala je takvu ranu na vratu da zaista nisam mislila da će živjeti a Garica je preživjela!
Tada saznajemo cijelu priču o njoj, njenom skrbniku koji je pijanac i zna ga cijeli Sarvaš al je dobar čovjek, dobar je prema njoj, kud on tud i ona
i to da se on taj dan, u tom trenu, da se uspio snaći i nazvati nas...
Nakon uspješnje operacije trebao je uslijediti zajeban oporavak,
ja vam ne mogu opisati kako izgleda vrat nakon što joj je duša
zjapila kroz njega,
procjenili smo da nema šanse da ju on njeguje,
Garica je ostala u Azilu dok se ne oporavi.
Uspjeli smo i u oporavku koji je trajao gotovo dva mjeseca, pa smo je ond ai kastrirali, već je bila čipirana (a neki koji imaju para ne čipiraju svoje pse...)
on je u međuvremenu znao dolaziti, šetati ju, družiti se s njom...
i premda to nije bio neki holivudski život
mi smo Garicu odlučili vratiti njenom čovjeku.
Odnijeli smo joj kućicu, ogradili dvorište (jer njegova žena nije dozvoljavala Gari da spava unutra), redovito nosili hranu, provjeravali kako je,
i onda smo u jdnom trenu saznali da njen skrbnik više ne živi tamo,
živi kao beskućnik u katakombama
Garica je ostala sa ženom al ju ova ne šeće, zapravo ne želi brinuti o njoj,
zadnja dva puta kad donosimo hranu svaki puta nam govori "odvedite ju, šta će mi" i tako to...da ti sce pukne,
da njoj pukneš sve po spisku
al šta Garica ima od svega toga?
Čim smo uspjeli oslobodit dvorištence za nju u Azilu odmah smo ju doveli.

Garica ima 8 godina. Pse ne voli, jbg ubili su je skoro, takve se traume teže zacjeljuju. Ipak, evo nakon par mjeseci uspjeli smo da Rok živi s njom, daaa,
Garica konačno ima cimera
Znači sve je moguće a znate zašto je moguće?
Zato što je Garica divna! Majkemimoje, divnadivnadivnaaaa!

Predivna je ovako, ko osoba, toolko odana, skulirana, pametna,
najbolja.
A nakon što je 8 godina imala sve
sad više nema ništa.

To kolko će taj njen čovjek potrajati...neće. Vidim ga tu i tamo, sve mi je jasno,
tu nema povratka.
Garica nema, dakle, nikoga kome se može nadati
i ko se njoj nada. Njoj je ostao Azil
i nada da nekoga od vas uspijem uvjeriti u to kolko bi mu duša probeharila
da nju udomi!

A ona...divna, osam godina, srednje visoka, lijepa a odanost odvrnuta do maximuma! To je ona vrsta psa kakva se vraća na kolodvor premda nikad nikog neće na njemu dočekat, kakva je Tita spašavala na Neretvi, kakva je radije umrla nego se pomakla od svog mrtvog prijatelja...
Garica je od te vrste

Službeni broj našega Azila Udruge Pobjede u Nemetinu je 095 87 230 87,
a dobiti nas možete od ponedjeljka do subote u vremenu između 9 i 16 sati.
Radno vrijeme Azila za posjetitelje je svakodnevno:
ljeti - od 10 do 18
zimi - od 10 do 16