Virgilije Nevjestić "Bitka" mezotinta/bakropis/akvarel 70x50cm

Uz sliku dobivate certifikat
uz sliku dobivate i okvir!

autor: Virgilije Nevjestić
motiv: Bitka
godina nastanka: 1971
tehnika: mezzotinta / bakropis / akvarel na papiru
dimenzija: 70x50cm

Virgilije Nevjestić rođen u Kolu kraj Tomislavgrada 22. studenog a1935., Nevjestić je diplomirao na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 1963. godine, a tri godine poslije završio je specijalni odjel za grafiku. Od 1968. živi u Parizu, gdje je izgradio respektabilnu karijeru.Nevjestić je, nažalost, malo izlagao u Hrvatskoj. njegovu posljednju veću izložbu organizirala je 2004. godine Hrvatska matica iseljenika u Muzeju »Mimara« pod naslvom »Hommage a Danielle«. Taj prvak modernog bakropisa i mezzotinte – kako ga je nazvala povjesničarka umjetnosti Biserka Rauter Plančić – izložio je tom prilikom četrdesetak grafičkih listova koji su ga prikazali u njegovom najboljem izričaju. Izložba je bila posvećena umjetnikovoj preminuloj supruzi Danielle koja se koncem šezdesetih godina, unatoč protivljenju svojih roditelja, imućnih lionskih buržuja, udala za mladog i siromašnog grafičara iz hercegovačkog sela Kolo kraj Tomislavgrada. Nevjestića je na odlazak u Pariz potakla povjesničarka umjetnosti Mladenka Šolman. U u umjetničku metropolu stigao 1967. godine kao tridesettrogodišnjak, s nešto malo pribora i grafičkih radova te vizom za mjesec dana boravka u Francuskoj.»Kao i Kristu bila mi je to užasna godina« – kazao je jednom prilikom Nevjestić sjećajući se pariških početaka. Susret s mladom odgajateljicom Danielle Brikar i zajednički život koji je uslijedio preokrenuo je tu burnu i bremenitu godinu u korist umjetnika. Nevjestićev uspon na pariškoj umjetničkoj sceni počeo je otkupima njegovih grafika u francuskoj Nacionalnoj biblioteci i osvajanjem srebrne medalje na Bijenalu mladih. Iako je brzo privukao pozornost publike i kritike, taj samotnjak i izraziti individualac nije mijenjao životne navike. »Živim vrlo jednostavno. Volim ispitivati samoću i zato sam često sam. Ne može se u isto vrijeme biti paradni konj i onaj koji ore« – kazao je opisujući svoj život. Francuska država dodijelila mu je atelje na omiljenom mu Montparnasseu 1971. godine, a sam je kupio tiskarsku prešu koja ga je koštala kao »mercedes«; otplaćivao ju je godinama, a koristio praktički do kraja života. Tijekom 40 godina gravirao je više od 11.000 ploča koje je uglavnom otiskivao u vrlo malom broju primjeraka. Najčešća naklada grafika izloženih 2004. u Muzeju »Mimara« bila je pet primjeraka ili samo autorov otisak. Godine njegova najvećeg uspona su sedamdesete kada nastaje njegov jedinstveni grafički mega-projekt pod nazivom »Le Journal du Vagabond«. Koliko godina ima dana toliko je, tijekom 1972. Nevjestić izradio velikih bakrenih ploča i grafika u boji. Od siječnja do prosinca 1972. bilježio je dojmove, komentirao, slagao metafore, gravirao, otiskivao potaknut ljubavima, lektirom (Eluard, Holderlin, Valeri, Kierkegaard), bilježio je susrete, život u kavanama, na ulicama, putovanjima. »Le Journal du Vagabond« je – prema mišljenju stručnjaka – jedan od najvećih grafičkih pothvata suvremene umjetnosti. Čudesna brojka 365 + 4 (četiri ploče za četiri godišnja doba koja daju okvir ovom dnevniku) s razlogom su odredila nevjerojatan Nevjestićev uzlet – napisala je svojedobno kritičarka Liliana Domić. Iako je početkom sedamdesetih izlagao u zagrebačkoj galeriji »Forum« te u Francuskom kulturnom institutu, pa 1974. bio nagrađen »Vjesnikovom« nagradom »Josip Račić«, tiskao mapu uz poeziju A. B. Šimića i zapaženu mapu »Vagabund au Paradis« (Skitnica u raju«), pa nakon toga mapu »Au Seuil de l' Oubli« (Na pragu zaborava) – bibliofilsko izdanje koje je 1976. proglašeno najljepšom francuskom knjigom, u domovini . Naime, kako bilježi monografija, sedamdesetih godina, hrvatska likovna kritika, nakon Vjesnikove nagrade i prvih uspjeha, Nevjestića ipak ne propušta u područje izabranih, ali to su godine njegova iznimno brzoga profesionalnoga potvrđivanja u Francuskoj. Zapošljava se u Francuskom institutu za restauraciju umjetničkih djela (IFROA). Danas, osim klase u Institutu, vodi i posebnu školu restauracije fresaka u Saint-Savin sur Gartempeu. Nevjestićev je profesionalni put nevjerojatno bogat i, ako tražimo dostojnu usporedbu, mogli bi ga usporediti s Jurjem Klovićem koji je, osim iznimne ostavštine unutar univerzalnoga područja renesanse, pronio slavu hrvatskome imenu. No Virgilije Nevjestić je, uz prenošenje slave, početkom devedesetih nažalost imao prilike svjedočiti istinu o brutalnoj agresiji koju su pretrpjele Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Govorio je istinu u emisijama francuskoga radija, i na stranicama Figaroa a na izložbi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Parizu predstavio je četiri mape pod naslovom Praskozorje - U počast hrvatskome narodu. Ta lijepa posveta uz izložena remek-djela učinila je više za promicanje istine o hrvatskome narodu nego bilo kakva bučna ili sofisticirano krojena propaganda

Ukoliko imate neku sliku koju bi dali pod račun za neku našu, procijenili, možda i prodali, restuaurirali, obratite nam se s povjerenjem na 0989268826 ili na e mail croatiaumjetnine@gmail.com