POVOLJNO!!! PETAR DEMIR - Veliko ulje na platnu 79x52cm

Ulje na platnu (kaširano na lesonit) poznatog pulskog boema i slikara Petra Demira (rođen 22. kolovoza 1910. – preminuo 10. lipnja 1992.). Dimenzije slike s okvirom su 79x52cm. Uokvireno u masivni drveni okvir. Manja ogrebotina u gornjem desnom dijelu slike vidljiva na fotografijama.

CIJENA JE FIKSNA!

Par crtica iz života slikara (iz pera Nikole Biliškova):
Petar Demir je tako hodao svijetom i slikao... inspirirao se dalekim krajevima i posvuda vidio isto. Kroz svoje naočale bez stakala kao da je vidio svijet nešto jasnije od većine ljudi. Kroz te čarobne naočale gledao je Alpe, kroz prozor vlaka promatrao neznane krajeve, a vidio je uvijek jednu te istu Arenu, sveprisutnu i stamenu. Putovao je u nadi da će konačno naći neki kutak svijeta što nije u sjeni tog prokletog amfiteatra, ali nije ga nalazio...Često je Demir o tome raspravljao s velikim Tinom Ujevićem, koji ga je potpuno shvaćao u onom svom jednako somnambulnom stanju. Tin je pjesme zapisivao, Demir ih je slikao.
Bio je član društva likovnih umjetnika, a u iskaznici mu je pisalo: profesionalni stvaralac. No, Puležani ga se ne sjećaju po ovim suhoparnim podacima, koji bi mogli biti važni jedino nekakvom bljedunjavom arhivskom štakoru. Kako je sam Demir rekao: «Boem mora najprije znati raditi i biti popularan kao što sam ja. Nije svatko tko se napije boem! A neki tako misle. Zašto boemi piju? Od razočarenja. Dobri su za druge, a za sebe nisu.» Ljudi se ovog posljednjeg boema sjećaju kao postarijeg mršavog, vječno veselog i raspjevanog gospodina poduže sijede brade.
«Došao sam u Pulu 1953. godine. Iz Zagreba. Ovdje me nitko više nije poznavao. Lutao sam gore-dolje. U Prvomajskoj, ušao sam u restoran, Narodni... ne znam kako se onda zvao. Gledam, ljudi piju, a i ja bih nešto popio. Bez novca, bez ičega; ni stana nisam imao. Što ću? Počeo sam pjevati. Pjevao sam ovako:
Kad bi namjestooo kiše,
svud padale bankeee –
na glavu bih korpu meeto,
pa bih š njome šetooo!
I gledam, ljudi se oraspoložili, pitaju me: 'Što češ popiti?'. 'Daj mi jednu rakiju.', rekao sam.»
Svi se sjećaju Demira, ali Demir se nije sjećao ni oca ni majke, samo none Ane Ljubotine, koja ga je odgojila. Ostao je upamćen po bezbrojnim Arenama, koje danas krase zidove brojnih pulskih stanova i krčmi, ali i stanova na šest kontinenata. No, ipak bi trebali znati da je Demir slikao i neke druge motive, uglavnom vezane uz more, ali bilo je i aktova i pejzaža.
Za svog života Demir je putovao i živio diljem bivše Jugoslavije. Pula – Beograd – Split – Sarajevo – Zagreb – Pula. Pojavio se u Firenzi, kod profesora Enrica Pozzija, koji ga je dvije godine učio slikarskim tehnikama. «Svuda sam poznavao umjetnike i najviše se s njima družio. Bilo je veselih i tužnih dana. Slikao sam i pjevao, razmišljao o svemu.», prisjećao se Demir...

IZVOR:
http://www.regionalexpress.hr/site/more/iz-arhive-petar-demir-pulski-dobri-duh