Boris Dogan “Klaun s bocama” ulje na platnu 65x81cm; 1955 godina

Uz sliku dobivate certifikat! Uz sliku dobivate okvir s fotografije!
publicirano u monografiji!
“Klaun s bocama” (1955.) — Boris Dogan

U slici „Klaun s bocama“, naslikanoj 1955. godine, Boris Dogan hvata tihi trenutak između ironije i melankolije — onaj tanki sloj stvarnosti u kojem se smijeh i praznina dodiruju, poput sjene čaše na stolu koji više nije za blagovanje nego za sjećanje.

Na grubom, reljefnom sloju boje Dogan gradi scenu jednostavnih predmeta: nekoliko boca, odrezane mjesečeve forme, i figuru klauna u šarenom kostimu. Ali ništa ovdje nije veselo. Sve boje, iako jarke, tonirane su sjetom. Klaun se ne smije, nego gotovo naslanja na bocu kao na oslonac — na simbol iluzije i bijega.

Doganova paleta je suzdržana, zagasita, ali iznutra topla. Slojevi sive, okera i bordo crvene stvaraju osjećaj prostora koji nije ni interijer ni eksterijer, nego duševni pejzaž. U toj neutralnosti, svaka boja ima značenje: tamnozeleni tonovi boca donose hladnoću, bijela figura u sredini djeluje poput svjetionika razuma, a klaun s trokutima boja razlaže ljudsku krhkost na elemente geometrije i igre.

Slikarski postupak je gust, teksturalan, gotovo skulpturalan — tipičan za Doganovu ranu fazu, kad se interesirao za materijalnost slike jednako kao i za simboliku. Njegov svijet 1950-ih nije ekspresionistički u smislu geste, nego u smislu tihe, staložene egzistencijalne napetosti.
Ova slika ne prikazuje klauna — ona jest klaun, u slikarskom smislu: metafora umjetnika koji balansira između radosti stvaranja i osjećaja usamljenosti, dok publika više ne gleda.

Klaun s bocama je zato i autoportret vremena — Europe koja se tek pokušava nasmijati nakon trauma rata, dok umjetnost traži novu ozbiljnost u predmetima koji su do jučer bili beznačajni.

---

Biografija: Boris Dogan (1923. – 2011.)

Boris Dogan rođen je 1923. u Zagrebu. Školovao se na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao u klasi profesora Ljube Babića. Bio je član UHA-a i ULUPUH-a, a od 1950-ih djelovao je kao slikar, scenograf i likovni pedagog.

U ranim radovima, kao što je „Klaun s bocama“, Dogan se kreće između postkubističke strukture i poetskog realizma, često s motivima interijera, figura i predmeta koji u sebi nose simboliku svakodnevice.
Njegov slikarski izraz obilježava zasićena tekstura, reducirana paleta i diskretna ironija. Tijekom 1960-ih i 1970-ih razvija prepoznatljiv rukopis – figurativan, ali lišen narativnosti, uvijek s naglaskom na tišinu i suzdržanost.

Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a djela mu se nalaze u fundusima Moderne galerije u Zagrebu, Gliptoteke HAZU, te u privatnim zbirkama diljem Europe.

Doganov opus ostaje svjedočanstvo o umjetniku koji je znao pronaći ljudsku dimenziju i u staklu boce, i u osmijehu klauna – kao u ogledalu koje se smije samo zato da ne bi zaplakalo.