Belizar Bahorić - Crtež iz 1986. - Tuš / akvarel - 60x50cm

Uramljeno, nedostaje staklo.

Bahorić, Belizar, hrvatski kipar (Draga kraj Rijeke, 24. XI. 1920 – Zagreb, 11. VIII. 2002). Kipar, autor više javnih spomenika, a bavio se i nekim grafičkim disciplinama: linorez, suha igla ili crtež prenesen na svilotisak, kao i izradom nakita.
Njegove skulpture nalaze se u vlasništvu mnogobrojnih galerija, muzeja i privatnih zbirki u Hrvatskoj i inozemstvu te na javnim prostorima u Rijeci, Delnicama, Dugoj Resi, Velikom Trgovišću i Hreljinu. Njegov doprinos hrvatskoj umjetnosti posebno je prepoznat kroz njegov rad na skulpturama, poput one Ivana Zajca ispred HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, koja prikazuje sklad između forme i izraza te reflektira Bahorićevu posvećenost likovnoj umjetnosti.
Likovnim radom se počeo baviti već na zagrebačkoj Obrtničkoj školi, koju je tada vodio akademski kipar Vojta Braniš koji je nastojao reformirati školske programe u duhu europskih trendova.
Nakon srednje škole u Zagrebu upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, koju je zbog početka drugog svijetskog rata prekinuo i postao aktivni sudionik antifačističke borbe gdje sudjeluje u partizanskim akcijama postajući tako svjedokom strahota i užasa rata.
Uhapšen je u siječnju 1943. godine. Neko vrijeme provodi u zatočeništvu u zatvoru Via Roma u Rijeci, zatim u Trstu, Kopru i koncentracionom logoru Cairo Montenotte u Liguriji. Nakon pada Italije u rujnu 1943. godine otpremljen je u nacistički koncentracioni logor Mauthausen u današnjoj Austriji.
Njegovu mladost obilježili su, uza sve ostale užase rata, bolest, zatvori, logori i Narodnooslobodilačka borba. Bahorić je to doživio kao izazov ljudskoj snazi ali i kao traumu koja će se kasnije odraziti na likovnoj tematici i na kiparskoj formulaciji.
Nakon zatočeništva, 1944. godine vraća se u Dragu, gdje započinje raditi kao likovni suradnik propagandnog odjela u štampariji Primorskog vjesnika, a u veljači 1945. godine prelazi na oslobođeno područje na Slovenskoj planini Smolnik u tiskaru gdje djeluje kao likovni suradnik "Primorskog vjesnika". Nakon rata, ljubav prema likovnoj umjetnosti vratila ga je u Akademiju u Zagrebu gdje nastavlja studij kiparstva. Tu je diplomirao 1950. godine u klasi Antuna Augustinčića i Frana Kršinića. Pod Augustičićevim utjecajem tijekom pedesetih godina 20. stoljeća njegove skulpture i reljefe obilježava figuracija i realistički izraz, posebno u scenama iz poeme "Jama" Ivana Gorana Kovačića kojima izražava prosvjed na sve strahote do kojih je došlo tijekom ratnih zbivanja.
Belizar Bahorić svoju kiparsku karijeru započinje u poslijeratnom periodu pedesetih godina dvadesetog stoljeća, u vremenu radikalnih promjena na umjetničkoj sceni. Vrijeme je to u kojem stariju generaciju renomiranih umjetnika postupno zamjenjuju mlađi naraštaji koji zagovaraju nužnost promjene i traže raskid s tradicionalnim obrascima u umjetnosti.
Od 1950 do 1976. godine, do svog umirovljenja predaje, a od 1962. do 1976. je direktor na Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu.
U početku radio realistične reljefe i figuralne kompozicije s motivima iz rata, otpora i ljudskoga stradanja.
Postepeno napušta figurativnu tradiciju iz te svoje prve faze i od šezdesetih godina usmjerava se na izražajnost materijala u simboličkim oblicima s obilježjima apstrakcije ističući konstrukciju i ritam mase u prostoru. U ciklusu Erotske igre (1978–80) s pomoću simboličnih i metaforičnih asocijacija oblikuje skulpture osnovnih geometrijskih oblika.
Svoje stvaralaštvo predstavio je na mnogim izložbama u zemlji i inozemstvu.
U Riječkom kraju imao je nekoliko vrlo važnih izložbi. 1968. godine u Modernoj galeriji u Rijeci, 1974. na Trsatskoj Gradini, 1985. u Galeriji Jadroagenta (otvorena 11. prosinca 1982., zatvorena 1991.), 1988. u Malom salonu, i posljednje godine svoga života – 2002. održao je retrospektivnu izložbu u Modernoj galeriji Rijeka.
Tom prigodom svom gradu je ostavio one nama dobro poznate skulpture na javnim prostorima: "Ivana Zajca" pred kazalištem, "Mlikaricu" na Mljekarskom trgu i "Nogometaša" na Orijentovom igralištu. Bahorić je donirao Modernoj galeriji Rijeka i jedan dio svoje plodne ostavštine koja i danas inspirira mnoge.
Preminuo je 11. kolovoza 2002. godine u Zagrebu ostavivši nedovršenu skulpturu "Torzo" koju je izrađivao na Kuzmarskoj kiparskoj radionici (Kiparska radionica na Svetom Kuzmu).