Anto Jerković, ulje na platnu 60x50, potpisano, 1985g.

Sa orginalnim okvirom 61,5x51,5, debeli nanosi ulja Jako rijetko!
Anto Jerković (Ljepunice kod Tuzle, 2. svibnja 1958. – Zagreb, 16. lipnja 2005.) bio je hrvatski slikar, performance umjetnik i restaurator te jedan od predstavnika hrvatskog konceptualnoga i neokonceptualnoga umjetničkog stvaralaštva na prijelazu s 20. na 21. stoljeća
U djelu Giotto di Bondone, 1992, dolazi do posebnog izražaja povezanost s ostalim autorima gdje se smješta u tradiciju s imenima kao Giotto, Eugène Delacroix, Vincent van Gogh, Ad Reinhardt, Ivo Gattin, Yves Klein i Anish Kapoor.[1]
Školu primijenjenih umjetnosti završio je u Sarajevu 1978., a slikarstvo diplomira na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1983. u klasi prof. Raula Goldonija. Iduće tri godine surađuje sa Slikarskom majstorskom radionicom HAZU-a Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Kraj osamdesetih godina provodi u Parizu (1989.) i Rimu (1989.-1990.) gdje se njegov rad počinje inspirirati klasičnom tradicijom, a napose formalnim i konceptualnim izričajem Yvesa Kleina. Tijekom devedesetih boravi u Hrvatskoj gdje nastavlja stvarati te izlaže u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi. Umire u Zagrebu 2005. godine.[2]
Djelo

Umjetnički rad Ante Jerkovića čine rana faza enformelnog slikarstva, faza minimalističko-konceptualnih radova i faza intervencija u javnim prostorima.
Zemljana stvaralačka faza – enformelno slikarstvo (1983-1988)

U počecima djelovanja vezan je uz slikarski medij, stvara enformele na tragu apstraktnog i njemačkog neo-ekspresionizma (Anselm Kiefer, Georg Baselitz). Već u ovim ranim djela pokazuje interes za velikim formatima, mitološke teme i referencijalnim simbolizmom (napose prema Tako je govorio Zaratustra Friedricha Nietzschea).
Initium, transmutare, levis (Početak, promjena, lebdenje), 1990.
Vučica u zoru, 1987.
Ignoto ll, 1996., danas u Modernoj galeriji, Zagreb
Plava stvaralačka faza – minimalistički i konceptualni radovi (1988-1996)

Krajem osamdesetih boravi u Parizu i Rimu što ga potiče na novi oblik izražavanja. Preuzima estetiku minimalizma i post-konceptualne umjetnosti, napose, formalni izričaj Yvesa Kleina koji spaja s referentnim točkama iz klasične i kršćanske tradicije. Citiranje teksta i boja postaje tako esencijalan dio izričaja Ante Jerkovića. Na zlatna i International Klein Blue platna ispisuje, najčešće rimskim kapitalom, ontološke i semantičke principe poput Cosmogonies, Memoria i Universus, odnosno molitve na latinskom jeziku kao što su Pater noster ili ciklus Ignoto Deo. Triptih Initium, transmutare, levis također djeluje programatski te najavljuje novu seriju djela jednostavnih geometrijskih simbola.
Konceptualna stvaralačka faza – radovi u javnim prostoru (1994-2005)

Radovi u javnim prostoru još jednom vuku snažnu referencijalnost na radove Yvesa Kleina da bi kasnije ušli u dijalog s djelima Petera Sloterdijka. Iako su ove akcije bile nagovještene već u Parizu prilikom potpisivanja panoa na policijskoj postaji u Parizu 1989., akcijom «Nebo», izvedenom na zagrebačkom perivoju Cmrok s Ivanom Kožarićem, naglasak u radu prelazi na performativni aspekt. Slijede umjetničke intervencije u Zagrebu, Splitu, New Yorku, Chichesteru, Leidenu i Čimelicama. Značajna intervencija je «Riječi, neoni i baloni» održana 1999. godine, kada na Trgu Katarine Zrinske na pročelje Palače Kulmer (tada MSU) postavlja plave neonske riječi iz Kritike ciničnog uma.