Knjiga, memoari, Vladimir Velebit, "Moj život", ur. T. Jakovina, 15EUR

{PRODANO}
Knjiga, memoari, Vladimir Velebit, "Moj život", uredio i predgovor napisao Tvrtko Jakovina, Zaprešić (Zagreb), Fraktura, 2016.
Predgovor Tvrtka Jakovine: "Velebit Titove diplomacije".
812 str., 20-ak crno-bijelih fotografija (uglavnom privatnih), tvrdi uvez (s ovitkom), potpuno očuvano, cijena 15 EUR.

Sjećanja Vladimira Velebita:

"(...) Kad je već riječ o jeziku, moram reći da se u mojoj roditeljskoj kući govorilo samo njemački. Tim jezikom govorili su moji roditelji među sobom i tako su govorili s nama, djecom. (...) Poznavanje srpsko-hrvatskog poboljšalo se u jesen 1913. kad su se djed Dušan i baka Lizetta doselili k nama u Temišvar. Djed je bio nacionalno opredijeljen Srbin i htio je da mu unuci govore svojim narodnim jezikom."

"(...) Dan-dva poslije našeg dolaska {u Zagreb} mama nas je odvela na Ilicu, glavnu arteriju Zagreba. Vrlo me razočarala, poslije bečkih Ringova i Guertela. Bila je čak uža od naše uličice Kriehubergasse."

"Kad se danas sjećam naših odlazaka Hirschlerovima za vrijeme zimskih lovova (...). Pružena je mogućnost meni, dječaku iz zabačene i daleke provincije, da se susrećem s važnim ljudima iz svijeta. Premda su, gledajući s jedne šire, europske perspektive, Zagreb i Beograd bili balkanska provincija (...). Naučio sam da bez zaziranja razgovaram s direktorima banaka i velikih poduzeća, da razgovaram s predstavnicima političara i tzv. visokog društva ne osjećajući klasnu razliku, kao da i ja sam spadam u tu sredinu. Vjerujem da je ta okolnost pomogla da se kod mene nije nikad razvio kompleks niže vrijednosti u kontaktu s moćnicima ovog svijeta. Stoga sam (...) kad sam sam upao u tu kategoriju, svoj uspon primio mirno, kao nešto što se samo od sebe razumije (...)."

"Marksizam me privlačio svojim ozbiljnim, znanstveno obrazloženim stavovima. Njegova filozofija mi se činila razumljiva, solidna i stvarna. Već možda i zato što je po svojoj osnovi bila materijalistička. Nisam nikako u stanju pomiriti se s tzv. idealističkom filozofijom. Kako razumjeti da je duh primaran i da sva materija nastaje ili se pričinjava kao emanacija duha. (...)
Mene nikako ne muči pitanje svrhe nastanka i postojanja ljudske rase. Budući da gledam na ljudsku rasu samo kao jednu vrstu životinjskog carstva, posve je izlišno pitanje zašto smo stvoreni i koji cilj i svrhu ima naš opstanak. (...) Budući da je želja svakog pojedinog stvora da živi što udobnije (...)."

"Vjenčanje moje sestre bila je pomalo smiješna priredba. Drugim riječima, moglo bi se reći da je ličilo na predstavu provincijalaca s ograničenim sredstvima i s provincijalnim ukusom. Budući da je moj zet tada bio načelnik štaba konjičke divizije, njegovi prijatelji konjički oficiri željeli su da vjenčanje bude što svečanije. Desetak fijakera okićenih za ovu priliku provezlo je mlade i glavne goste do crkve. (...)"

{Za vrijeme rada na Okružnom sudu u Nišu} "Svake večeri smo se sastajali u jednoj gostionici. Jeli ražnjiće, ćevapćiće ili druge niške specijalitete s roštilja i ispijali bezbrojne špricere. Niške kavane u to vrijeme bile su neobično jeftine. Naročito ako ih se usporedilo s restoranima iz zapadnog dijela Jugoslavije."
"(...) većina niških lovaca, a kad kažem većina to znači barem devet desetina, nije smatrala vrijednim da ispali metak na leteću divljač, na prepelice, jarebice ili šljuke. Njima je bilo prvenstveno stalo do zečjeg mesa. Zec je imao tri-četiri kilograma mesa pa se isplatilo potrošiti dva dinara, koliko je bila cijena jednog metka. Naklonost niških lovaca prema zečevini imala je za posljedicu da je bilo prilično mnogo jarebica, jer njih skoro nitko nije lovio. Ta je okolnost bila blagodat za mene i one rijetke lovce koji nisu morali štedjeti metke. (...)"
"Život u Nišu bio je zaista udoban i bezbrižan. (...) Bavio sam se prilično intenzivno sportom, prvenstveno lovom, planinarenjem i tenisom. Imao sam ugodno društvo mladih intelektualaca. Počeo sam manje čitati, a za politiku se uopće nisam brinuo. Problemi radničke klase me više nisu uzbuđivali, zaboravio sam da je postojao Marx i Lenjin. (...)"

"Odmah poslije mog dolaska u Šid učlanio sam se u lovačko društvo. U bližoj okolici bilo je dosta jarebica, pa sam ponekad u društvu, a ponekad i sam odlazio u lov. (...)"
"Otprilike u isto vrijeme kad sam premješten iz Kičeva u Šid, moj otac je unaprijeđen u čin brigadnog generala i premješten za komandanta konjičke brigade u Subotici. Moji roditelji iznajmili su pravu bačku kuću sa širokom ulaznom kapijom i priličnim brojem soba. (...)"
"Kao bivšeg austrijskog oficira rado su ga primali mađarski i njemački veleposjednici. Lovišta su bila prepuna, sve vrste divljači bogato zastupljene. Postao je odmah član lovačkog društva i stekao tako mnogo dobrih poznanika i prijatelja. (...) Zahvaljujući očevom poznanstvu sa spahijama u Bačkoj doživio sam jedan vrlo uspješan lov na jarebice. (...) Bilo nas je samo dvojica lovaca. (...) Jarebica je odista bilo mnogo. Nikad u Jugoslaviji nisam vidio toliki broj na razmjerno malom prostoru. Nažalost, morali smo prekinuti lov već oko dva sata poslijepodne. Ponestalo nam je municije. Nisam ni slutio da će mi trebati toliko metaka. Moja normalna potrošnja metaka na jednom lovu bila je deset do petnaest. (...) Mislim da nam je zajednička lovina iznosila između šezdeset i sedamdeset jarebica, moj najbolji rezultat sve dok nisam lovio u Španjolskoj."

"Za vrijeme mojih odlazaka u Beograd ja bih se redovno sastajao s Nikicom Pavelićem. Otac mu je tada bio predsjednik senata, a on njegov šef kabineta. Želio sam se iskopati iz provincije. Smatrao sam da sam dosta vremena proveo u kasabama i provincijskim gradićima (...), pa mogu tražiti mjesto u jednom od naših glavnih gradova. (...) Poslije dogovora Nikica je predložio da napustim sudsku službu i da se zaposlim kao advokatski pripravnik u Zagrebu. (...)"

"Ne znam kako sam došao do dr. Vladimira Korskog. Nisam ga poznavao otprije i ne znam tko me preporučio. (...) Bila je to mlada, još neuhodana kancelarija, s ograničenim brojem klijenata. Strane klijentele uopće nije imao. Korski je bio sin bogatog zemljoposjednika iz okoline Osijeka. (...) U vrijeme kad je mene uzeo kao svog pomoćnika pripravnika njegov brat, student tehnike, izdržavao je kao komunist dugoročnu kaznu robije u Srijemskoj Mitrovici. (...)"
"U toj kancelariji upoznao sam se sa Stankom Kopčokom. Kopčok je bio jedan od glavnih klijenata Korskog. Bio je izdavač, a glavni autor čija je djela izdavao bio je Miroslav Krleža. (...)"

"(...) Ovdje {u Istanbulu} smo bili izvan opasnosti da nas netko može prisluškivati, pa me moj sugovornik počeo detaljno ispitivati. Činilo mi se da ga sve zanima. Predložio mi je da ostanem četiri-pet dana u Carigradu. (...) Mislim da ne griješim da je Titovo lažno ime tada bilo Spiridon Mekas. (...) Nije mi rekao da je generalni sekretar KPJ-a, ali sam razumio da zauzima vrlo visok položaj u partijskoj hijerarhiji. (...)
Drugog dana mog boravka Tito me predstavio jednom mladom paru koji je tek nekoliko dana prije mene također stigao iz Moskve. (...) Bili su to Josip Kopinič i njegova supruga Stela. (...) Dok je Tito dao dojam dobrostojećeg građanina, moguće čak s višom naobrazbom, vidjelo se kod Kopiničevih da potječu iz radničke klase. Njihov način izražavanja, držanje kod jela, odijevanje, smijeh, sve je odavalo njihovo podrijetlo. (...)"
"Prije odlaska iz Carigrada posjetio sam još, bez Titovog znanja, sovjetski konzulat. (...) Moj poslodavac dr. Korski imao je brata komunista na izdržavanju kazne dugogodišnje robije u kaznioni Srijemska Mitrovica. (...) Dolazio je povremeno u bratovu kancelariju i tu smo se upoznali. U ono doba nisam znao da je Ivan Korski na robiji bio jedan od glavnih pristalica Petka Miletića, pobunjenika protiv partijske linije Josipa Broza i njegovog predstavnika u kaznioni, Moše Pijade. Ivan Korski je od svog brata saznao za moj put u Tursku pa je jednog dana donio u kancelariju jedno oveće pismo i zamolio me da to pismo svakako predam sovjetskom konzulatu u Carigradu. Rekao mi je da pismo sadrži neka važna obavještenja za Crvenu armiju (...)."

"Početkom 1940. završio se moj trogodišnji staž kao advokatski pripravnik i stekao sam pravo na upis u advokatsku komoru. Već sam se prije dogovarao s Ivicom Pavelićem da ćemo zajedno otvoriti kancelariju. (...) Ivica i ja mislili smo da je naše poznavanje stranih jezika koristan faktor i razvijanju naše kancelarije i stjecanju inozemne klijentele. Mi smo (...) odlučili da se nećemo baviti krivičnim predmetima i da ćemo, po mogućnosti, nastojati steći inozemnu poslovnu klijentelu. Ivo je tečno govorio engleski i nešto španjolski, dok sam ja govorio vrlo dobro njemački i prilično dobro francuski. (...) Osjetio sam da engleski jezik postaje sve važniji u međunarodnom poslovnom svijetu i odlučio sam ga naučiti. (...) prešao na školu jezika organiziranu od British Councila. Satovi su se održavali u zgradi britanskog konzulata u Ilici. Učitelj mi je bio Stephen Clissold kojeg sam za vrijeme rata ponovno sreo kao britanskog obavještajnog oficira. Clissold je bio, po mojoj ocjeni, možda najbolji poznavatelj političkih prilika u Hrvatskoj. On je posebno vrlo dobro poznavao politiku i vodeće osobe HSS-a. (...) Prije rata, kad sam ga ja upoznao, bio je jedan od brojnih britanskih obavještajnih agenata kamufliranih kao učitelji jezika, novinari, trgovački zastupnici i slično. Njemu moram dati puno priznanje jer je svoju ulogu odlično odigrao. (...)"

"Mjesec-dva poslije mog povratka iz Turske (...) pozvala me Herta Haas i priopćila mi da se Tito želi sastati sa mnom. Pozvao me na ručak u lokal Zagrebačke pivovare u Ilici (...). Tito je bio opet izvanredno ljubazan i u šali ispričao kako je pasoš koji sam bio donio u Carigrad bio diletantski načinjen, te da bi ga sigurno odveo ravno u zatvor da se njime poslužio. (...) Govorio mi je o mojem budućem zaduženju kao članu Partije. Priopćio mi je da su Kopinič i njegova drugarica također stigli u Zagreb. (...) Prvo mi je rekao da su oni izaslanici Kominterne i da je prvi posao uspostaviti stalnu radio-vezu s Moskvom. (...)
Kad sam primio Titove zahtjeve, nisam vjerovao da ću ih biti u stanju ispuniti. Dogodilo se malo čudo da sam se sjetio Marija Premerua i u njemu našao spremnog, vještog i diskretnog suradnika. (...) Njegova nesebična pomoć za izgradnju prve radioveze između Jugoslavije i Kominterne (...) Vjerojatno sam zbog toga i primio njegovu sestru Almu u službu u ministarstvo vanjskih poslova {poslije rata}, gdje se ona razvila u vrlo povjerljivu i vrijednu sekretaricu.
Od instaliranja radiostanice u kuću na Milerovom brijegu ustalila se s moje strane uredna rutina u mojim odnosima s Kopiničem. Budući da sam ja slovio kao stanar te kuće, bilo je potrebno da u toj kući provedem bar dvije noći svakog tjedna. (...) Kopinič mi je kao vojni ekspert (...) govorio o snazi i efikasnosti Crvene armije. (...) Pakt o nenapadanju s Hitlerovom Njemačkom nastojao sam opravdati dvoličnim stavom Britanaca i Francuza u pregovorima sa SSSR-om. Iz novinskih izvještaja moglo se lako zaključiti da zapadne velike sile imaju namjeru zavaditi Njemačku sa SSSR-om i da se te dvije velike vojne moći uzajamno oslabe i iscrpe. Moram spomenuti i potpuno besmisleni stav poljske diplomacije da ne dozvoli Crvenoj armiji prijelaz preko svog, to jest poljskog teritorija. (...)"
"I za vrijeme mog služenja u tzv. rezervi nisam prekidao svoje redovite posjete Kopiničima na Milerovom brijegu. Tamo sam se ponekad sastajao i s Titom koji je češće navraćao. Vjerojatno radi donošenja i primanja telegrama iz Moskve. Kod Kopiniča sam upoznao i zagrebačkog ginekologa dr. Srećka Šilovića. Dolazio je ponekada sa svojom ženom rođenom Gavella, sestrom poznatog režisera Branka. Nisu oni bili jedini gosti kod Kopiničevih. (...) Među njima je bio i jedan član talijanskog centralnog komiteta sa ženom. (...)"
"Skoro svakog tjedna proveo bih dvije večeri na Milerovom brijegu, a po jednu kod Voje Kopača i dr. Zdenka Horvata. Za vrijeme lovačke sezone odlazio bih po pravilu s Vojom Kopačem u naše lovište zapadno od Zagreba kod Svete Klare na rječici Odri. (...) Tata se, po mom sjećanju, nije nikad uspio uključiti u društvo prominentnih zagrebačkih lovaca. (...)"

"Dana 6. travnja 1941. sjećat ću se dobro cijelog života. (...) Major Grujić obavijestio me da je izbio rat. (...) Jedina priprema jedne jugoslavenske vojne jedinice za rat protiv njemačkih tenkova je brušenje sablji!!! (...) Mislim da je na svakog vojnika došlo dvadeset metaka. Ja sam za svoj pištolj dobio deset metaka i, gle iznenađenja, jednu ručnu bombu. Za cijeli eskadron koji kreće u bitku imali smo pet ručnih bombi. (...)
Kad smo krenuli iz sela, cijelo je selo bilo okićeno bijelim zastavama odnosno ručnicima i plahtama. Seljaci su htjeli pokazati da se predaju neprijatelju još prije nego što je rat započeo. Veličanstveni dokaz patriotizma i odlučnosti da će se braniti domovina. Naš komandir je pobjesnio i zaustavio naš odlazak. Naredio je da se nekoliko patrola razmili po selima i da strgnu sramne simbole kapitulacije. (...)"
"Te večeri doznao sam od komandira da smo sastavni dio jednog tzv. lakog odreda pod komandom mog oca. (...)"
"Stigao sam skoro do Sesveta kad sam na drumu susreo žandarmerijsku patrolu. Oni su bili bolje obaviješteni (...). Rekli su da su njemačke prethodnice iz pravca Koprivnice stigle do predgrađa Zagreba i da će sutra, 10. travnja, njemačke trupe sigurno zauzeti Zagreb. Njemačkim probojem na tom sektoru odsječena je sjeverozapadna Hrvatska. (...)"
"Na osnovi mog izvještaja tata je donio odluku da naredi povlačenje našeg odreda uzduž slovenske i hrvatske granice u pravcu juga. Kako mi je poslije objašnjavao, namjeravao je da zapadno obiđe Zagreb i da preko Korduna dopre do Bosne, gdje je očekivao da će se nastaviti s ratovanjem. (...)"
"Vjerojatno je moj otac tokom noći primio još neke izvještaje iz kojih je mogao zaključiti da smo opkoljeni i da je daljnji otpor izlišno žrtvovanje ljudskih života. (...)"

"Poslije razoružavanja svrstali su nas u oveću kolonu zarobljenika i krenuli smo prema centru Zagreba. Ulice su bile pune ljudi. Neki su samo radoznalo gledali, a neki su nas psovali i pljuvali. Ukrstili smo se s jednom njemačkom tenkovskom kolonom. Nju je narod grada Zagreba oduševljeno pozdravljao i zasipao cvijećem, čokoladom, cigaretama. Meni se zgadilo. (...) Dugi niz godina nisam mogao zaboraviti taj odvratni prizor. Zamrzio sam Zagreb. (...)"
" Netko je donio posebno izdanje jednog zagrebačkog lista i glasno je pročitao da je pukovnik Kvaternik objavio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. (...) Uz njemačkog oficira bio je jedan naš, s hrvatskom kokardom na kapi. On je rekao da je proglašena hrvatska država, prijateljica njemačkog Reicha u granicama Hrvatske, Slavonije, Srijema, Dalmacije, Bosne i Hercegovine. Slijedom toga, njemačka vojska ne smatra neprijateljima osobe zavičajne na tom području. Oni se mogu izdvojiti i otići kamo žele. (...)"
"Pošao sam prema Zrinjevcu u namjeri da idem ravno kući na Srebrnjak. Nisam stigao daleko. Na gornjem Zrinjevcu došla su mi ususret dva mangupa s ustaškim kapama i značkom "U" i strgali su mi epolete s ramena. Drugi susret s prijateljskim Zagrepčanima poslije pljuvanja u Ilici. Mislim da su me oblile suze od bijesa, ali nisam mogao ništa učiniti, sam usred neprijateljskog grada (...)."

"Predsjednik advokatske komore Politeo sazvao je, po naređenju nove vlasti, sve advokate u jednu sudsku dvoranu da polože zakletvu novonastalom režimu. Premda mi je bila odvratna misao da izjavim lojalnost fašističkim gospodarima, odlučio sam da se ne pravim herojem. Morao sam od nečega živjeti, a što je bilo najvažnije nisam smio ugroziti sigurnost radiostanice. (...)
Mnogi su mi šutke stiskali ruku, kao da mi izražavaju sućut. Poslije odvratnih scena na zagrebačkim ulicama, prvi put sam osjećao prijateljstvo i toplinu. Advokati, ili barem većina njih, nisu se radovali porazu i nestanku države, nisu pokazali oduševljenje novim režimom. Kad sam stavio svoj potpis na izloženi protokol, oprostio sam se brzo i krenuo kući. (...)"
"Na Srebrnjaku sam zatekao svog oca. Njega su, kao višeg oficira, pustili prije mene, a on nije bio zadržan mojom epizodom polaganja zakletve. (...)"
"Ja se, u prvo vrijeme, nisam nikako mogao snaći. Živio sam u nekoj nestvarnoj magli. Događaji su mi se činili kao san, a nikako nisam bio spreman prihvatiti nestanak države Jugoslavije. Na odluke okupacijskih vlasti i nove hrvatske vlade gledao sam kao na privremene mjere, bez trajne vrijednosti (...)"

"Mislim da sam već idućeg dana pošao na Milerov brijeg da se javim Kopiničevima da znaju da sam opet u Zagrebu i dalje njima na raspolaganju. Još istog tjedna susreo sam se s Titom. Ni on nije želio priznati okupaciju Jugoslavije kao trajnu i prihvatljivu činjenicu. (...) naglasio je potrebu jačanja obavještajne službe. Prodiranje u vrhove nove, hrvatske domobranske vojske, u novostvorena nadleštva i naročito u policiju. (...)"

"Od njemačke okupacije pa do sredine, a možda i do kraja svibnja, vladalo je bezvlašće. Nova ustaška vlast još se nije konsolidirala. (...) Ante Pavelić je na brzinu prebačen iz Italije i doveo je sa sobom svega oko tri stotine ustaških bojovnika. Ta mala grupica emigranata nije bila ni uredno organizirana, ni uvježbana, pa ni naoružana. Mačekova seljačka i građanska zaštita se odmah ponudila novim gospodarima i počinila dosta gnjusnih i svirepih djela (nedjela) da bi se dodvorila vlastodršcima, ali ni njena pojava nije poboljšala opću sliku nereda i konfuzije. (...)"
"Nova vlast još nije pravo ni počela s upravljanjem zemlje, a već je donosila diskriminacijske propise protiv Židova i Srba. (...) U Zagrebu je objavljena naredba kojom se Srbima i Židovima zabranjuje stanovanje u sjevernim {elitnim} dijelovima grada. Graničnu liniju je tvorila Ilica i Vlaška ulica. Naša kuća na Srebrnjaku se nalazila u zabranjenoj zoni. Mi, doduše, nismo mnogo vodili računa o toj zabrani. Tek smo se doselili u taj kraj grada gdje nas nitko nije poznavao. Nikad se nismo isticali srpstvom. Naše prezime Velebit zvučalo je, štoviše, nekako hrvatski. Velebit je najduži planinski lanac u Hrvatskoj na koji su Hrvati veoma ponosni. (...) Moj je otac čak podnio molbu za penzioniranje koja mu je dosta brzo uvažena i on je počeo primati penziju. (...)"

"Nekako u to vrijeme posjetio me u kancelariji jedan njemački Sonderfuehrer. Predstavio mi se kao prijatelj mog kolege dr. Mittera, advokata iz Graza. Rekao mi je da ga je Mitter zamolio da mi, u slučaju potrebe, pomogne. (...) Mi smo se sprijateljili i on mi je davao dragocjene podatke o njemačkim namjerama i o tome što oficiri među sobom pričaju. Od njega sam doznao da se veliki ešaloni njemačkih trupa iz Jugoslavije upućuju prema istoku, kao i da se među oficirima otvoreno govori da će napasti Sovjetski Savez. Govorio mi je o jednoj oproštajnoj večeri oficira različitih jedinica, kako su u Gradskom podrumu pili zdravice za ponovni sastanak u Moskvi. Sve te podatke prenosio sam Kopiniču i vjerujem da ih je on prenosio Kominterni. (...)"

"Mislim da je upravo tih dana Nikica {Pavelić} bio u Zagrebu. Pobjegao je iz Beograda i tražio priliku da napusti Hrvatsku. Predložio je da odemo zajedno na nekoliko dana u Novi {Vinodolski}. Tamo se nalazila gospođa Gomez pa se nadao da bi mu ona, kao članica diplomatskog kora, možda mogla pomoći da ode u inozemstvo. Kad smo putovali vlakom kroz Gorski kotar, ušla je grupa ustaša u punoj uniformi i s naoružanjem u naš kupe. Ponašali su se bahato i izvadili desetak fotografija koje su prikazivale srpske svećenike kojima su bili stavljali noževe pod grlo. Bilo je fotografija zaklanih. Zgrozio sam se kad sam gledao te slike, a i te mlade ljude koji su tako nisko pali da su se hvalisali svojim zločinima. Nisam znao da u našoj zemlji ima takvih sadista, izopačenih kriminalaca, koje bih trebalo radikalno odstraniti iz ljudskog društva. (...)
Novi je bio prazan. U mirno vrijeme bio je Novi omiljeno ljetovalište beogradske elite. (...)"

{Po povratku u Zagreb} "Nisam znao jesu li me htjeli hapsiti kao Srbina ili kao komunista. (...) Pošao sam odmah kod Voje Kopača (...). Vojo mi je ponudio svoju vilu u Podsusedu. (...)
U Podsusedu nije bilo ni najmanje ugodno. Imao sam samo jedno ćebe, jeo sam samo kruh sa šunkom ili sirom (...). Ustaška policija je odlučila pohapsiti i deportirati u Srbiju srpske intelektualce u Zagrebu. (...) Ta racija Srba trajala je razmjerno kratko. Nakon pet-šest dana prestali su tragati za srpskim intelektualcima, što je u prvom naletu uhvaćeno to je deportirano, a za ostatak se nisu brinuli. Takvo kampanjsko djelovanje bilo je karakteristično za ustašku policiju. Ona (...) nije naučila raditi sistematski i uredno. To je bila prava sreća za ilegalne komunističke organizacije. Bilo iz aljkavosti bilo iz nebrige mnogi komunisti se nisu držali ni najelementarnijih pravila konspiracije. Previše su govorili neprovjerenim osobama, pokazivali se bez potrebe na javnim mjestima (...). Po mom mišljenju ni Kopinič nije bio dovoljno oprezan. (...) Samo nespretnost i nedostatak izvježbanosti ustaške policije spasilo je Kopiničeve, a s njima i mene, od hapšenja i nemonovne osude."

"Prijatelj mog oca, domobranski general August Marić (oženjen Srpkinjom iz Like), čuo je za taj događaj i ponudio mi utočište u svom stanu. Bio je tada načelnik domobranstva, dakle najviši oficir po funkciji u hrvatskoj vojsci. Primio sam njegovu velikodušnu ponudu sa zahvalnošću. Uselio sam se kod njega. Imao je lijep i prostran stan u Zvonimirovoj ulici. U zgradi koja je tvorila ćošak s trgom N {danas Trg žrtava fašizma}. (...) Imao sam svoju sobu punu radioaparata. Srbima i Židovima su oduzimali radioaparate, pa je vojska poslala pet-šest konfisciranih aparata u generalov stan. Cijelu večer, do duboko u noć, okretao sam skale i slušao radio London, a i druge zabranjene stanice, među njima i Moskvu. Tu sam bio relativno siguran, jer tko bi načelniku generalnog štaba branio da sluša neprijatelja. Vijesti su, na moju veliku žalost, bile vrlo loše. Nijemci su nezadrživo napredovali na Istočnom frontu (...).
Marić je često imao goste na večerama. Budući da sam i ja bio permanentno pozivan na večere, upoznao sam dosta ljudi na važnim položajima. Spomenut ću samo nekog Harazina. Izdavao se za Folksdojčera, a bio je zastupnik tvornice Krupp za Jugoslaviju. Oduševljen Hitlerovac, bio je jedan od brojnih ratnih profitera. (...)
Po mom sjećanju zadržao sam se u Marićevom gostoprimstvu desetak dana. (...)"

Poslije marša od dva sata {1942., iz Sarajeva} došli smo u zasjedu partizana. Ustvari, to i nisu bili pravi partizani. Bili su to pripadnici tzv. dobrovoljačkih odreda, to su bili srpski seljaci - ustanici protiv ustaške vlade, koji nisu htjeli staviti na kape petokraku zvijezdu, već srpsku trobojnicu. Ta "vojska" bila je kompromis Vrhovnog štaba sa srpskim ustaničkim seljacima. Nisu imali političke komesare, a njihova borbena vrijednost bila je manja od osrednje. Nisu se htjeli boriti protiv njemačke ili talijanske vojske, već samo protiv ustaša i domobrana. (...) Početkom lipnja morali smo napustiti istočnu Bosnu, Crnu Goru i Hercegovinu, a dobrovoljački odredi su se raspali. U daljnjoj diferencijaciji jedan dio (nažalost, mislim veći) priključio se četnicima (...)"

"Foča je maleno naselje na ušću rijeke Ćehotine s Drinom. Velika većina stanovnika bili su muslimani. (...) Odmah iza okupacije držale su vlast ustaše i domobranski garnizon, poslije su došle talijanske okupacijske trupe. One su predale to nesretno mjestance četničkoj strahovladi. Četnici su na mostu preko Drine poklali više stotina muslimana i pobacali tijela ubijenih u maticu bistre rijeke. Kad smo Lolo {Ivo Lola Ribar} i ja stigli, još su se mogle vidjeti tamne mrlje prolivene krvi na daskama i ogradi mosta. (...)"
"Foča je tad bila puna muslimanskih izbjeglica iz susjednih sela. Okolina je bila četnički raspoložena, pa je koristila ratne prilike da pljačka muslimanska sela i goni stanovništvo. Osobito su aktivna bila srpska sela oko planine Kmur. Tamo je gospodario četnički vojvoda koji se zvao Bodiroga koji se istakao svojom svirepošću i divljinom. (...)"
"(...) jednog dana Tito se odlučio da idemo u lov u Zakmur. Bio je to teren Bodiroge, ali on se bojao partizana i izbjegavao dodir s njima. (...)"

"Nosili smo nekoliko sanduka napunjenih zaplijenjenim četničkim dokumentima iz kojih se potpuno jasno vidjela njihova kolaboracija s talijanskom vojskom. Bili su to dokumenti Ilije Trifunovića Birčanina koji je sjedio u talijanskom štabu u Splitu, pukovnika Baćovića, vojvode Jevđevića, majora Todorovića i još mnogih drugih. Te smo dokumente nosili sa sobom u varljivoj nadi da ćemo jednom ipak sresti neke savezničke oficire koji će biti zainteresirani ovim dokumentima pa nam pomoći da se izmijeni saveznička propaganda u kojoj je slavljen Draža Mihailović kao borac i junak. (...)"

"Naređeno nam je da se smjestimo u selo Nedajno. Tipično planinsko selo s razbacanim kućama iznad kanjona rječice Sušice. U tom selu sam se prvi put u ratu imao prilike upoznati s našim seljacima, gorštacima. {Marijan} Stilinović (...) me pošalje da održim politički skup sa seljacima. Skupili smo se u jednoj seljačkoj kući. Bilo je jedno pedesetak prisutnih. Najviše žena i omladinaca. Prvo su se čitali radijski izvještaji, a poslije sam ih ja trebao komentirati. (...) Nisam bio zadovoljan svojim nastupom kao propagandist, a čini mi se da ni moji slušatelji nisu bili uvjereni u točnost mojih riječi. (...)"
"U Nedajnom sam u seoskim kućama nailazio na rogove divokoza. To je bio plod krivolova u kanjonu Sušice. Rogovi su bili slabi - koze i mladunčad, nisam naišao ni na jednog dobrog jarca. (...)"

{Na povlačenju pred četnicima iz istočne Hercegovine} "Cijelog dana nismo ništa jeli, pa su nam donijeli veću posudu s kiselim mlijekom. Dok smo svi zajedno kusali ovo mlijeko, donijeli su jednog teškog ranjenika. Bio je to mladi Ličanin, izbjeglica (...). On i nije bio samo teški ranjenik, već je ustvari umirao. Ranjen je u donji dio trbuha i trpio je strašne bolove. Dok je nesretnik stenjao i umirao, mi smo, gladni i iznemogli, jeli složno to kiselo mlijeko. Ovaj dodir između života i smrti, prisutnost jednog i drugog u istoj sobici, strašno je djelovao na mene. Još danas poslije više od pedeset godina moram se s grozom sjetiti toga kako smo mi instinktivno htjeli produžiti svoje živote dok se život našeg druga gasio. (...)"

"Glavni problem bio je nedostatak municije. (...) Neki bataljuni su (...) imali svega po pet, pa navodno čak samo po tri metka na pušku. Četnici su nas posprdno zvali 'trometkovići', jer su dobro znali za našu nevolju. dok su oni, široko snabdjeveni od Talijana, 'šenlučenjem' trošili municiju uzalud.(...)"

{Poslije zauzimanja Livna} "Mene je Tito pozvao i povjerio mi nov zadatak. (...) Govorio mi je o potrebi stvaranja vojnih sudova i naložio mi da napišem pravilnik o osnivanju vojnih sudova kod naših krupnijih jedinica, kao i o radu istražnih organa kod komandi mjesta, odnosno teritorijalnih vojnih ustanova. (...) Kao neposredni povod tražio je da preslušam zarobljene Nijemce. Njih je bilo šest do osam (...). Prvi među njima bio je inženjer Hans Ott, namještenik poduzeća Hansa Leichtmetal." {Njemački obavještajac, pušten svojim vlastima, radi pregovora o razmjeni zarobljenika između partizana i njemačke vojske, u jesen 1942. Tražilo se, bezuspješno, i Andriju Hebranga. On je kasnije razmijenjen u Slavoniji, s još 30-ak komunista za dvojicu visokih dužnosnika UNS-a.}

"(...) Osam je naših brigada sudjelovalo u toj {bihaćkoj} operaciji. Bile su to većinom krajiške brigade, ali sa zapada i dvije ličke. Borba za oslobođenje Bihaća trajala je više od deset dana. Počela je 2. studenog, a završila se tek 15. studenog 1942. godine. Pobjeda je bila potpuna jer je skoro čitav neprijateljski garnizon bilo poginuo bilo zarobljen. Među braniteljima Bihaća bilo je mnogo ustaša koje naši nisu htjeli olako pustiti kao što smo puštali domobrane. (...) dobio sam jednog dana, početkom studenog, pismo druga Marka {Aleksandar Ranković} da odmah dođem u Bihać. Kad sam stigao, Marko mi je rekao da je odlučeno formiranje prijekog ratnog suda kojem ja trebam predsjedavati. Moj je zadatak bio da otvorim istragu nad zarobljenim ustašama i da na osnovi činjenica utvrđenih u toj istrazi sudim ustašama. To je bio ogroman posao jer je bilo više nego stotinu zarobljenika koji su pripadali ovoj kategoriji. Sa mnom je u sudskom vijeću bio još i Pavle Pekić, a surađivao je i Slavko Odić, krajiški partizanski funkcionar koji je poznavao kraj, raspoloženje pojedinih sela i svjedoke koje smo mogli preslušati. (...) Ne sjećam se više broja, ali mi se čini da smo donijeli dvadeset ili trideset smrtnih osuda. (...)"
"To je bio prvi javni, odnosno možda ne tako javni, istup OZN-e (Organizacije za zaštitu naroda), koja je trebala postati novija i mlađa kopija sovjetske GPU. (...) Tih dana sam i službeno imenovan za šefa vojno-sudskog odjeljenja Vrhovnog štaba. (...)"
"Bila je jesen, pa sam slobodno vrijeme koristio za lov. U komandi mjesta naišao sam na nekoliko zaplijenjenih lovačkih pušaka i na nešto lovačke municije. To su bile stare puške s orozima, ali su se ipak mogle još dobro koristiti. Našao sam i jedan belgijski Browning, ali sam ga dao Titu. Išao sam poglavito u lov na patke na Unu i bare blizu rijeke. Poveo sam jedan ili možda dva puta i Tita. Mislim da sam jednom krstario poljima u potrazi za zecom, ali nisam ništa našao. Tako da moja lovna sezona nije bila baš izdašna."

"Krajem studenog je Bihać postao sve življi grad. Počeli su se skupljati delegati za prvo zasjedanje AVNOJ-a. (...) Prisustvovao sam svim sjednicama kao promatrač. Nisam bio uključen u hrvatsku delegaciju (...). Prije rata nisam bio politički aktivan, a za vrijeme rata su Srbi iz Hrvatske bili veoma zastupljeni ne samo u našoj vojsci već, kao intelektualci, i u političkim tijelima. Srbi iz Hrvatske zbog svoje ugroženosti bili su relativno najviše zastupani u narodnooslobodilačkom pokretu. (...)"

"Pukovnik Mahin, ruski emigrant koji se već na početku oružanog ustanka pridružio k nama, a važio je kao vojni stručnjak, svakog dana nam je pomoću velike zidne karte tumačio pojedine faze staljingradske operacije. To je bio prvi znak da situacija na Istočnom frontu ima tendenciju da se okrene u korist Crvene armije. Do tada je zabilježeno samo povlačenje, porazi i ogromni gubici. Ova je vijest vrlo povoljno odjeknula u našoj vojsci i podigla moral naših boraca.
(...) Neprijateljska ofenziva je nastavljena svom silinom {u proljeće 1943.}. Nju smo poslije zvali Četvrtom ofenzivom, dok je u njemačkim dokumentima poznata kao Operacija Weiss. (...)"

{Po odlasku u misiju Saveznicima, u ime partizanskog pokreta ili NOP-a, u Egipat, smješten je u Aleksandriji.} "(...) Pri tome moram reći da sam bio vrlo lijepo i udobno smješten. Dobio sam raskošnu vilu s lijepim vrtom. Kad me oko sedam sati ujutro arapski sluga u besprijekornom bijelom kaftanu probudio nudeći mi jutarnji čaj, odbio sam ljutito jer sam što duže htio uživati u čistom i udobnom krevetu."
"Općenito sam bio izvanredno lijepo primljen. Svi bez razlike, od najviših komandanata do oficira za vezu, bili su učtivi, ljubazni i susretljivi. General Wilson je tražio da mu izložim opću vojnu situaciju u cijeloj Jugoslaviji. Kad smo stigli do pitanja snabdijevanja, želio je da mu kažem jesmo li u stanju osvojiti i trajno zadržati jednu luku na dalmatinskoj obali da bismo imali dobre komunikacije s unutrašnjosti. Morao sam mu, na moju veliku žalost, ali poštujući istinu, odgovoriti da nismo. (...) Wilson je obećao da će pokušati što više umnožiti broj aviona koji će se isključivo posvetiti poslu snabdijevanja naše vojske {partizanskog pokreta}. On je zaista i održao svoju riječ. Već samim prebacivanjem baza snabdijevanja iz sjeverne Afrike u istočnu Italiju, ogromno je povećan kapacitet raspoloživih aviona. Poslije kratkog vremena određena je čitava eskadrila talijanskih transportnih aviona sa zadatkom snabdijevanja naše vojske. A sredinom proljeća {1944.} poslali su i Sovjeti grupu transportnih aviona u Italiju da s talijanskih baza služe isključivo snabdijevanju naše vojske (...)"
"Našao sam među svojim sugovornicima i jednog pukovnika lovca. Kad je čuo da sam i ja odan tome sportu, ljubazno me pozvao na lov na divlje patke u močvarama delte. (...) Odmah iza Aleksandrije pružaju se ogromne močvare (...). Na pogodnim mjestima postavljene su prazne bačve opremljene daskom za sjedenje, a sakrivene u šašu. Plitkim čamcima lovac se dovede do takve bačve gdje čeka nalet. Čamci krstare po jezeru i plaše patke koje traže mirno mjesto i prelijeću sa svih pravaca. Taj mi je lovački doživljaj ostao u vrlo dragoj uspomeni. (...)"
{U Kairu} "Osim Stojana {Pribićevića, svog rođaka, sina Svetozara Pribičevića} upoznao sam još mnoge britanske i američke novinare izvanredno zainteresirane za prilike u našoj domovini. Među njima je bila i jedna interesantna žena. Zvala se Bertha Gaster i radila je neke britanske novine, mislim za News Chronicle. Imala je stan s velikom terasom iznad Nila, pa nas je često pozivala na kavu i pričanje. Kod nje je uvijek bilo zanimljivog svijeta, tako da smo se rado odazivali njenim pozivima.
Sjećam se da smo nekoliko puta bili pozivani i na koktele u višem kairskom društvu. U to društvo nas je uveo američki novinar Cyrus Leo Sulzberger (...)"
{Prelaskom u Italiju misije NOP-a, oko Nove godine 1944.} "Bari je postao sve više glavni, saveznički grad za službe vezane za Jugoslaviju. Ovamo su se ubrzo preselili iz Kaira dijelovi SOE-a, pa američki OSS, stigao je Bill Deakin, Bob Joyce, moji stari poznanici {iz misije pri Vrhovnom štabu NOP-a 1943.}. Komandant SOE-a postao je brigadir Miles, a u istoj ustanovi zauzimao je važno mjesto lord Harcourt. (...)"

"(...) Churchill je u pomanjkanju boljeg rješenja prihvatio sugestiju američkog generala i tajnog savjetnika Roosevelta, Donovana, te odabrao dr. Ivana Šubašića kao kandidata za sastav sljedeće kraljevske vlade. Šubašić je u Churchillovim očima imao veliku prednost zato što je bio nepokolebljivi monarhist vrlo odan vladajućoj dinastiji Karađorđevića, ali i jedan nepopravljivi nedostatak što je bio Hrvat. Od osnivanja zajedničke države 1918. godine predsjednik vlade je uvijek bio Srbin, izdanak najbrojnijeg naroda. Bilo je gotovo nezamislivo da bi predsjednik vlade mogao postati Hrvat. (...)"

{O pregovorima Tito - Šubašić i Titovom susretu s Churchillom} "Grupa sa Šubašićem stigla je u Napulj 10. kolovoza. Tito je već bio u Napulju i čekao je na dolazak Churchilla. (...) Priznajem da mi je redoslijed naših sastanaka postao sasvim mutan i ničega, osim jednog sastanka s Titom i Churchillom, više se jasno ne sjećam. (...) Premda u dokumentima ne mogu naći potvrdu za to, čini mi se da sam prisustvovao jednom sastanku Churchilla s Titom na kojem su pored mene bili Pierson Dixon i Olga Humo. A vjerojatno još i Stephen Clissold, britanski major i tumač. Jer on je sastavio i zabilješku o razgovorima. (...) Bio sam prisutan i na velikom sastanku na kojem su sudjelovali i Šubašić i Kosanović. Ovaj sastanak je dokumentiran postojećom fotografijom.
Mislim da danas nije važno jesam li prisustvovao jednom ili više sastanaka između Churchilla i Tita. Prema mom uvjerenju na tim se sastancima nije ni o jednoj temi ozbiljno i iscrpno razgovaralo. Nabacivani su mnogi problemi koji često nisu imali veze jedan s drugim, a ni o jednom nije donijet neki zaključak. (...) Tito je djelovao strašno provincijalno kraj ležernog i opuštenog Churchilla. (...) Ne može se mjeriti istim mjerilom izdanak visoke engleske aristokracije (...) godinama u samom centru svjetskih, političkih zbivanja sa zagorskim seljakom i proganjanim komunističkim agentom koji skoro dvadeset godina nikad nije bio siguran hoće li doživjeti sutrašnji dan. Najmanje siguran za život bio je za svog boravka u Sovjetskom Savezu, u dragoj domovini socijalizma. (...)"

"Ni ja ništa nisam znao o Titovoj namjeri da posjeti Staljina. (...) Poslije Titovog sastanka sa Staljinom, a poslije Staljina s nekim sovjetskim generalima i predstavnikom bugarske vlade narodnog fronta, prošao je skoro čitav mjesec koji sam proveo u Londonu. (...) Iz zemlje je upućen penzionirani srpski general koji se zvao Ristić kao kandidat za ministra vojske i mornarice. To je bio naš veliki promašaj. Ristić je, po svoj prilici, bio živčano obolio ili je imao rastrojene živce i učinio je u Londonu mnogo toga što je Šubašiću, ali i meni zadavalo nepotrebne glavobolje i političke teškoće. (...)"
"Napominjem da u to doba {sredinom i krajem listopada 1944.} nitko nije znao gdje se Tito nalazi. (...) Ukrcali smo se poslije pola noći 22. listopada i nakon dva i pol sata vožnje prizemljili smo se na jednoj livadi blizu Bele Crkve uz rumunjsku granicu. Avion je dočekao Mitar Bakić, koji je vršio ulogu Titovog šefa kabineta. Belu Crkvu nismo ni vidjeli, već su nas dovezli ravno u Vršac gdje se nalazio Tito i njegov najuži štab. (...)
Tito je istog dana imao jedan, a možda i više sastanaka sa Šubašićem. (...)
Već kod dolaska u Vršac zabolio me zub. (...) Poslali su me jednoj simpatičnoj doktorici. U razgovoru o raznim stvarima sjetio sam se na lov. Znao sam da je Šubašić bio lovac, pa sam mu mislio ponuditi da nekoliko dana provedemo u lovu. Doktorica mi je, bez razmišljanja, rekla da je najpoznatiji lovac u Vršcu advokat dr. Krešimir Gustav Karpel i da bi se trebao obratiti na njega. (...) Postali smo, što se nekad kaže, prijatelji na prvi pogled i ostali smo prijatelji sve do njegove prerane smrti. Karpel je bio Mađar (...). Kad sam se predvečer sa Šubašićem šetao, prišao mi je jedan oficir i rekao da je čuo da ću prirediti lov za Šubašića u obližnjem prigorju. Njemu je povjerena pažnja nad sigurnošću Šubašića i zbog toga ne može dopustiti da ga povedem onamo u lov. (...) Pozvao sam Šubašića da i on čuje izvještaj ovog oficira i zaključio sam da ne mogu snositi odgovornost da ga povedem u lov, ali da ću za budućnost izabrati sigurnije lovište.
Spominjem taj lov {s Karpelom} jer je to bio prvi lov poslije mog povratka u domovinu, a i zato što sam tog dana ulovio tri lisice. To mi se samo još jednom dogodilo u mom dosta dugačkom lovačkom životu. Drugog dana poveo sam Šubašića u lov na zečeve u nizinskim poljima oko Vršca.
Stigla je i poruka Titova da Šubašića mogu povesti u Beograd. To me oslobodilo brige da ga i dalje zabavljam lovom pa sam sav radostan otputovao s njim u Beograd. (...)"

"{Krajem zime ili početkom proljeća} Stigao je ruski general Tolbuhin, komandant i ukrajinskog fronta, a istog tjedna i sir Harold Alexander, komandant svih savezničkih trupa u Sredozemlju. Ja nisam imao posla s Tolbuhinom. (...)
Alexander je želio obići jedan dio našeg fronta. Dopala me dužnost da organiziram taj obilazak. Povezao sam se s Pekom Dapčevićem i komandantom fronta i zamolio sam ga da mi pomogne. (...) Linija fronta se tada protezala u sjeverno-južnom pravcu, preko Srijema, nekoliko kilometara zapadno od Iloka i Šida i Morovića. Teren je meni bio dobro poznat, jer sam prije rata godinu dana kao sudac službovao u Šidu, a opetovano lovio u morovićkim šumama. (...) Vladalo je potpuno očuvano zatišje, pa je Alexander tražio da ga odvedemo u prvi borbeni red. (...) Neprijatelj je bilo drijemao bilo ocijenio da nismo vrijedni tuceta mina. Ostavio nas je na miru. Odahnuo sam kad je moj štićenik bio opet izvan dometa neprijateljske vatre.
Radoznalost generala Alexandera ovim izletom nije bila zadovoljena. (...) General je htio da se pješice vratimo s brda {Avale, nad Beogradom}, pa smo krenuli jednom prečicom kroz šumu. Neočekivano smo naišli na skelet jednog čovjeka. (...) ja sam glupo i nesmotreno rekao: "To je sigurno skelet jednog njemačkog vojnika". Na to me Alexander prekorio i rekao da svako ljudsko biće ima pravo da bude uredno pokopano, pa makar to bio i Nijemac. Bio sam jako postiđen i sve do danas često mislim na opravdanu primjedbu generala Alexandera."

"Nekako u to doba, stigla je iz Moskve grupa od trojice španjolskih republikanskih generala. Spadali su u onu grupu legendarnih španjolskih heroja čija su imena bila poznata svim ljevičarima za vrijeme Španjolskog građanskog rata. Tek sam poslije spoznao da su oni, među mnogim ostalim, bili zbog svoje nesposobnosti krivi za poraz španjolske republike. (...) Ja sam dobio nalog da ih otpremim u Francusku i snabdijem novcem za put. Učinio sam to i znam da su dobro stigli u Lyon. (...)"

"Ako već želim otići od njega {Tita}, onda trebam otići u novoformirano ministarstvo i preuzeti funkciju pomoćnika ministra vanjskih poslova. (...) Moja prva briga bila je da sebi nađem stan. (...) Obratio sam se na komandu mjesta koja mi je našla mali trosobni stančić (...). Napominjem da nisam imao nikakve plaće. Nisam doslovce imao ni jedan dinar u džepu, živio sam u sretno vrijeme ratnog komunizma. (...) Šubašić, naš novi ministar, još nije stigao u ministarstvo, što je bilo vrlo dragocjeno za mene jer mi je dalo nekoliko dana vremena da se snađem. (...)"
"Otišao sam u generalštab kod Velimira Terzića (...). Moja je intervencija bila uspješna, dobio sam američki vojni džip. To je bio prvi auto u garaži ministarstava vanjskih poslova i dat je meni na upotrebu. Mislim da sam to zaslužio jer sam ga i nabavio, a trebalo mi je jer sam svako poslijepodne morao otići u Beli dvor na referat. (...) Na beogradskim ulicama nije bilo saobraćaja. Ne znam da li je stotinjak automobila ostalo poslije oslobođenja. Svi koji su imali kola pobjegli su. (...)"

"Naša država i nova vlada nisu bile dobro i zadovoljavajuće predstavljene ni u jednoj stranoj državi. (...) Pronalaženje novih kadrova morali smo prvenstveno prepustiti organizacijskom sektetarijatu KPJ-a i to njenoj personalnoj službi. (...) Najbolji primjer njene nesposobnosti potpuni je fijasko koji smo doživjeli kod odabiranja prve grupe službenika namijenjenih za rad u novoosnovanoj organizaciji Ujedinjenih naroda. (...)
U neprijateljske države nismo, srećom, morali odmah slati svoje diplomate. Tamo su bile uspostavljene vojne uprave pa su s naše strane poslane vojne misije. Njih je, pretpostavljam u dogovoru s armijom, upućivalo naše ministarstvo unutrašnjih poslova. Njihov je posao bio pretežno obavještajni, kao i repatrijacija naših ratom raseljenih građana. Naša vojna misija u Njemačkoj imala je još i zadatak brinuti se za povratak naših brojnih ratnih zarobljenika. Moje ministarstvo je ipak imalo dobre veze s našim vojnim predstavništvima i primali smo od njih i redovne izvještaje. (...)"

{Poslije rata, kao jugoslavenski diplomat}
"Prema drugim ladanjskim dvorcima koje sam imao prilike poslije posjetiti Walstonov dvorac bio je jako skroman, ali za mene, koji sam ga prvi put vidio, postao je simbolom britanskog blagostanja koje se ne može usporediti s našom balkanskom sirotinjom. (...) Njegova žena Catherina bila je Amerikanka, kći jednog senatora. Prikazivala se kao pobožna katolkinja što je možda i bila. Premda nisam siguran je li revnosno poštovala svih deset Božjih zapovijedi. Voljela je pozivati prominentne katolike, svećenike, političare ili pisce. (...) Bila je lijepa žena za one koji vole takav tip. Uvijek ponešto ekstravagantno odjevena, voljela je ponekad popiti više nego što je trebalo. Nije mi nikada bila simpatična (...). Po katoličkom receptu imali su mnogo djece. (...)"

"U jesen 1953. godine došlo je do trećeg čina u našoj priči i ostvarenju naše 'Velike iluzije', to jest kućice na moru. (...) {Arhitekt Marasović} "je za nas našao lijepu vilu kraj mora u jednoj pošumljenoj tihoj uvali s obilatom ribom.
(...) nadležni službenik koji čuva ključeve optantskih zgrada još {se} nije pojavio. (...) Odlučio sam poći i bez općinskog službenika u Zabodarski {na otoku Lošinju} po divnom suncu i mirnom moru. Kad sam stigao do prve kuće, začudio sam se zašto su mi u općini toliko govorili o ključevima. Zgrada nije imala ni prozore ni vrata i mogao sam se prošetati prostorijama do mile volje. Druga kuća koju sam pregledao bila je u vrlo dobrom stanju (to je danas kuća Janeza Stanovnika). Malo sam se kolebao, ali sam brzo donio odluku da kupim našu današnju kuću premda je bila u vrlo lošem stanju. (...) Cijena je bila 240 tisuća dinara, što je po tadašnjem tečaju bilo manje od dvije tisuće dolara. Još mi je dana olakšica da kupovinu platim u četiri rate. Dao sam 40 tisuća dinara kapare i platio isti iznos kao kaparu za drugu kuću koju sam namijenio Bogdanu Pešiću. (...)"

{Trebao bi otići u mirovinu 1967., s položaja visokog dužnosnika pri UN-u, izvršnog tajnika Europske ekonomske komisije pri UN-u. No i dalje je živio i radio u inozemstvu, u odličnim materijalnim uvjetima.} "(...) Mene je ovaj problem zabrinjavao zbog toga što su naši sinovi tek završavali srednju školu, a ja sam svakako želio da im omogućim najbolju univerzitetsku naobrazbu i prema tome želio da oni završe svoje studije negdje u Zapadnoj Europi. Da bih djeci omogućio takove studije, bilo je neophodno potrebno da zadržim prihode (...)"

"(...) Pojavio se naime problem Vladimirove vojne obaveze. Ni njemu, a još manje njegovoj ženi, nije odgovaralo da prekine svoj liječnički staž u Ženevi na godinu dana koliko je već trajalo služenje u jugoslavenskoj vojsci. Radi pronalaska nekog propisa u zakonu (...), koji bi Vladimiru omogućio da bude trajno ili bar privremeno oslobođen služenja vojske, požurili smo Vera i ja povratak u Beograd. (...)"
(...)