Roman, Mišel Barović, "Daleka brda bez boje", 10 EUR

Roman, Mišel Barović , "Daleka brda bez boje", Zagreb, Edicije Božičević, 2017.
155 str., meki uvez, potpuno očuvano, cijena 10 EUR.
{Iz recenzije} ""Daleka brda bez boje" nežanrovski je, atmosferični roman, vrlo dojmljiva cerebralna, kontemplativna, intimistička proza. Radnja uključuje povratak u provincijsko mjesto odrastanja i nostalgiju i sjećanja s tim povezana, pokušaj obnavljanja prisnosti s nekadašnjom djevojkom, ali i enigmu vezanu uz jedno samoubojstvo. Motivom romana u romanu te inkorporacijom komentara pisca koji problematizira proces stvaranja djela na kojem upravo radi, Mišel Barović svoj roman obogaćuje i slojem metatekstualnosti. Radi se o nesvakidašnje zrelom i kompleksnom (...) romanu, o višeslojnoj priči razlomljenoj u više vremenskih tokova."

"Podovi škripe kada se njima i ne korača.
Nekoliko godina nakon što je poginuo, bilo je neobično zateći se sam usred njegove sobe. Kasno ljeto, spokojno poslijepodne, s prugom svjetla koja polako zamire i pod kojom sitne čestice lebde prostorom kao vidljiva kontemplacija materije. Vrijeme je prolazilo uz njegove zapise. Bilješke nastale u periodu od 2005. do 2007. godine, četrdeset dvije stranice, od kojih je posljednjih šesnaest ispisao jedne noći nakon što se po drugi put u životu rastao od Marte.
"Ništa nam ne pripada, draga moja", zapisao je.
Bile su to mahom kratke rečenice okupljene u fragmente kojima je nastojao dati red tako što ih je razdvajao vodoravnom crtom povučenom ispod svake bilješke. Opisi, meditacije, dijalozi; sve što je mogao sabiti u nekoliko riječi. (...)
"Brda tinjaju u daljini, na jarkoj mjesečini", zapisao je. "Osobito ta ravna linija, granica koja priječi vrtoglavicu neba i vode."
(...) "Vrijeme", zapisao je. "Ispunjeni smo slojevima godova kroz čije kružnice i dalje teče postojanje. Ništa u nama ne umire. Sve što se dogodilo, dogodit će se opet. Kolamo kroz naše stare kanale. Zatvaramo oči i vidimo u mraku, sve je povijest, proživljavamo se. Otvaramo oči i vidimo na svjetlu. A po nama raste lišće, a po nama vene lišće."
Bilo je to kao da se čitav njegov život u jednom trenutku razbio poput vaze pa se sada, po nekom istom principu, nanovo sakuplja, lijepi i nastaje. Krhotine u kojima nema razlike između"prije" i "poslije".
"Damjan", ime koje u bilježnici često ispisuje. Prijatelj kojega je izdao, a izdao ga je s Martom: ljubavni trokut s tragičnim krajem. Sve se to odigralo za vrijeme studija, u gradu u kojem i sada počivaju uspomene na one najsretnije i najstrašnije trenutke njegova života; ili se barem nalaze tu: u njegovoj bilježnici, gdje se, prema njegovim riječima, Damjan "ubio na kraju sedmog semestra".
Na zidu, iznad ulaznih vrata, visi ulje na platnu, slika Krista - oči mu motre sredinu sobe, traku sutona, čestice prašine.
"Poslijepodne", zapisao je na prvim stranicama bilježnice. "Beskrajna zrnca prašine. Po načinu na koji lebde moglo bi se pomisliti kako u ovu kuću već godinama nije kročilo nijedno ljudsko biće. Bože moj. Samoća, prljavština, samoća. Što mi je sve to trebalo?"
Krist motri sredinu sobe, prugu sunca; ondje gdje se sada smješta i misao autora i njegova duša: čestice koje lebde svjetlom pod zajedničkim pogledom čitatelja i Boga. (...)
"Ponovno... samoća. Kada se prepustim, mogu zapaziti pomicanje sjena. Obična sentimentalnost, ali tako je... Sjena okvira prozora, sjena noge stola: jedva zamjetno kretanje po podlozi drvenog poda. Tamo gdje se spajaju daske, tamo preko daske - nijemo gibanje. Dovoljno sam dugo ovdje da razumijem mehanizam po kojem se sve to odvija: izgažena tekstura drva, nježna promjena koja zahvaća atome. Tamo do one točke, tamo preko točke..." (...)
Zašto je odlučio provesti život baš ovdje? Kuća je bila stara i derutna, posve izdvojena iz sela, smještena u brdu iznad napuštenih vinograda; mjesto koje je zajedno s roditeljima zauvijek napustio još dok je bio dijete. Čemu se to onda vraćao? (...)
Isti ovi prozori čije su škure i sada otvorene.
Isti zidovi, ogledalo, krevet; ista svjetlost u zraku, čestice prašine; potom miris što nadilazi granice vlastitih svojstava i sudjeluje u načinu kojim se unutar sobe oblikuje kretanje sjena.
Ista bilježnica, misli na kraju dana. Piše: "Tiho je, vjetar se primirio. Ondje se na pučini sjena pokrenula jedinstvenom kretnjom čovjeka. Sitna silueta života. Figura bez ruku, lica, osobina. Više duh nego silueta.
"Imenom sam te zazvao, ti si moj."
Marta, Marta..."
Na moru sada nema nikoga. Horizont s crvenim suncem, umiruća svjetlost što promiče u tami čim se sklope oči. Godine koje je proveo ovdje nalik su na to sunce.
Piše: "Rečenica od maloprije s radija: "Promet se neometano odvija na svim autocestama." " Zatim je podvukao crtu, pa opisao ulicu grada.
Podvukao je crtu, opisao kvart u kojem je stanovao za vrijeme studija.
Podvukao je crtu, opisao Damjana; njegovo lice, držanje, glas.
(...) Piše: "Otok. Promatram ga minutu, ali kao da ga promatram satima. Daleka brda bez boje. Kao kada se kist umoči u vodu i njime pređe preko suha platna." Ona se opna ponovo napinje i puca. Čitatelj sklanja pogled sa zapisa, usmjerava pogled na rub horizonta, do same granice vidljivog svijeta, tamo gdje i sada tinja obris dalekog otoka."

"(...) Tu je vladao onaj ravnodušni mir prirode koji se nije mogao zasaditi ljudskom rukom, mir koji se mogao osjetiti i usred bijela dana, bez obzira na huk grada. Stabla su stajala u daljini, odišući stranom i divljom samoćom, u sebi još uvijek krijući dušu zemlje bez ljudi, a rijeke sitnih cesta što su kružile i presijecale park nisu narušavale dojam da se ptice glasaju kao da su same na svijetu, i služe tišini.
Blagi je vjetar prodirao kroz grane nježnošću nekog paralelnog, pastoralnog svijeta; tekao je kao vrijeme, strujao bez snage i sa slabim uspjehom pokušavao uzvitlati zrakom komadiće papira i otpalo lišće. (...)"

"Bila je ovo kuća u kojoj se rodio, prvi dom iz kojeg je s roditeljima odselio kada je imao šest godina. Danas je imao četrdeset i dvije, no mogao se dobro sjetiti svega - i ove sobe iz onog vremena i onog vremena u ovoj sobi. Stajao je pred prozorom kao dječak, upinjući se na prstima, promatrajući obalu, zaljev i pučinu, slušajući riječ kojom se po prvi put pojavljuje u vlastitom životu: ime kojim ga majka doziva glasom što dopire odnekud iz hodnika. (...)"

"Stoji ispred prozora, promatra obronak na kojem se nalazio dom pokojnih djeda i bake. To je sada ruševina kuće, prizemlje bez krova, s otvorima za prozore i jednim raspucalim, odškrinutim vratima. Iz zemljanog poda, visoko iznad zidova, grane širi visoka biljka, prepuna lišća i bijelih cvjetova. Pogled mu klizi preko raspucalog kamena, sivog vapna i pukotina. "Sve svoje sa sobom nosim", pomisli. (...) Razmišljao je o ostacima doma djeda i bake, Damjanu, Marti, zaljevu i pučini, biljci što raste iz poda kuće... Trebalo se samo dogoditi ono što se dogodilo, pomisli, pa da sve stvari u ovom krajoliku poprime značaj koji im je oduvijek pripadao. Izdao je prijatelja i kao da se radilo o već davno prorokovanoj sudbini. Može to vidjeti u samome sebi jednako kao što to može vidjeti u stoljetnoj ruševini.
(...) "Ispunjeni smo slojevima godova", zapisat će, kroz čije kružnice i dalje teče postojanje. Ništa u nama ne umire. Sve što se dogodilo, dogodit će se opet. Kolamo kroz naše stare kanale. Zatvaramo oči i vidimo u mraku. Sve je prošlost, proživljavamo je. Otvaramo oči i vidimo na svjetlu. A po nama raste lišće, a po nama vene lišće."."

"(...) Promatra bokal s vodom, čašu, pepeljaru, uzorak stolnjaka.
"Bokal. Čaša. Pepeljara. Stolnjak.", zapisat će. Pogled mu prelazi s predmeta na predmet, uočavajući detalje, oblike i sjene, prepuštajući se, odmarajući se, zadirući u snagu mrtve prirode.
Ne treba biti pisac, razmišlja, da bi se takve stvari vidjele. Potrebno se samo moći umiriti, kao dijete. "Samoća stvari ", zapisat će, "njezina materija, oblici i sjene. Kao da me nema u kuhinji. Mir djeteta koje se gubi u onom što motri."
Bokal. Čaša. Pepeljara. Stolnjak. (...)"

"(...) "Trajekt je pristao u luku i već je minutu kasnije hodala ulicama gradića za koje su je vezivala uspomene iz djetinjstva. Mirno, vedro i toplo zimsko jutro s prizorom konobara koji na terasi kafića razmotava sklopljen suncobran. (...)
A navraćala je svakih par godina, u jesen, zimu ili proljeće, kada bi nekakav samoživ ljudski mehanizam u njoj izazvao tu potrebu: čežnju da korača vedrim i pustim ulicama po kojima je u djetinjstvu trčkarala u vrijeme ljetnih praznika.
(...) Zatim se sjetila onog straha što je u njoj rastao proteklih tjedana. Strah, nalik na slutnju da joj se život primiče nekakvom zastoju, kraju. Kao da će uskoro biti stjerana u klopku i više neće imati kuda... (...)
A kako je bilo prije, tako je bilo i danas. Minutu kasnije, čim bi sišla s trajekta, gradić je polako odagnavao taj strah, i nju bi uskoro obuzimala najdraža uspomena: baka je pušta da se sama probija kroz gužvu i ona se zapliće u metež nogu koje su bile jedino što je vidjela, razdragani labirint u kojem se s lakoćom i bez straha gubila, igra u kojoj je cijukala od smijeha svaki put kada bi se uspjela provući kroz šumu tuđih koraka - sve dok ne bi iščeznuo bakin glas ili dok najednom ne bi postala svjesna mirisa (...).
Možda zato tako voli ovaj mali grad. Moći satima lutati poznatim ulicama, a da je nitko ne prepozna. Da sretne Marijelu, ili Nikolinu, pa možda čak i ono dvoje rođaka s kojima se nekoć igrala, njeno im lice više ne bi značilo ništa. Već su je u višim razredima škole jedva prepoznavali, a kamoli sad, s četrdeset godina. (...)
Prolazi malenim trgom, zastaje pokraj spomenika. To je kip goleme figure: čovjek sjedi na stolici, naginje se nad knjigom, čita. Sjeća ga se u onim sparnim ljetima, među nebrojenim turistima, dok po njemu bljeskaju svjetla fotoaparata. (...) Usredotočena izraza lica, odsutan je od okoline mislima i tijelom. Tijelo mu je od bronce, i misli su mu od bronce, baš kao i knjiga.
Ona motri njegove prste, nakit, nabore odjeće, divno oblikovan vrat. Odsutan je i pred njenim prisustvom, kao da je nema, i to joj izaziva osjećaj spokoja... Da može, i sama bi se najradije uvukla u te retke koje čita. U slova koja je urezalo dlijeto kipara, u prošlost priče koja mu sada zacijelo promiče pred očima. I kao da se ondje, najednom, u rečenicama te knjige, krio razlog zbog kojeg se na otok uvijek vraćala...
Jer ni sama ne zna... zašto, takva tuga...
Zna tek da je nekad davno ovdje bila djevojčica.
(...) A, vidi ovo! - otkrila je ulicu za koju nije ni znala da postoji: duguljasta, uska, blago vijugava, bez ijednog prozora i vrata. (...)
Dospjela je do manjeg trga za koji joj se također učinilo da ga nikada prije nije vidjela. Bože moj, pomislila je, što je ovo... Odsustvo ikakva zvuka. Potpuna, mrtva tišina. Promotrila je kuće, gluhe zidove... Više se nije čuo ni bruj trajekta, ni onaj šum ulica kojeg je tek sad postala svjesna. Kao da je na kraju doista dospjela do mjesta iz kojeg izvire sav taj zimski mir gradića...
Dvaput je pljesnula rukama. Odjeknula je slaba jeka.
Mogla je čuti samu sebe kako diše.
Prije nego što je uspjela shvatiti, obuzela ju je nelagoda. Promotrila je pločnik, zidove... Iznenada je primijetila da je to slijepo mjesto, bez prolaza dalje, bez daljnjih ulica, mjesto na kojem kuće nisu imale vrata, a sve prozore, od prvog do posljednjeg kata, krile su čvrsto zatvorene grilje. (...) Nigdje klupe, fontane, spomenika, čak ni natpisa koji bi joj kazao gdje je to uopće zašla.
(...) Osjećala je kako je obuzima sve veća nelagoda. (...) Možda je prije bilo drugačije, pomislila je, možda se tu nekad nalazila tržnica, pa ipak, zašto u prizemljima nema nijednih vrata... I te zatvorene škure. Bože moj, kakva mrtva tišina. Zatim iznenadni osjećaj nečijeg prisustva.
- Nadam se da niste predugo čekali - začula je iza sebe glas.
Prije nego što se okrenula, znala je tko je.
Pomislila je da sanja, znala je tko je. Onda se okrenula.
- Jack - rekla je.
Okrenuvši se, pozorno se zagledala u tamnu figuru muškarca.
Tamo gdje joj se mliječna put čela sjajila, dvije nježne linije, napete od iznenađenja. (...) Odmah je osjetio da se nikada prije nije našao u prisustvu žene čija ga ljepota toliko uznemiruje."
Bio je to kraj. Pet stranica na kojima je radio posljednjih tjedana (...).
Sada pred tom pričom sjedi nepomičan, blago pogrbljena držanja. (...)
Mirno je, i sve tamnije. Kuću napušta element koji nije svjetlo, iako se povlači sa svjetlom. Nije ni zvuk, iako iščezava sa zvukom, s posljednjim zrikavcima.
Pogled mu je prelazio preko završnih pasusa, zadržavši se na opisu junakinje.
To je zacijelo bila melankolija, razmišlja. Uspomena na ono jutro još iz doba djetinjstva...
I to je zacijelo bila "ona". Da, "ona"... Njezine oči, put i usta. Imao je deset godina kada ju je ugledao na stranicama stripa."

"Oči u kojima je nešto gorjelo , tamne zjenice, namazi šminke.
Pogled u kojem je prepoznao bljesak uspomene; promotrila ga je iz blizine, zagrlili su se.
- Pa ej, ti! - rekla je.
- Hej! - rekao je.
"Marta, Marta", pomislio je, i više od njihova zagrljaja potresao ga je prizor iza njenih leđa: ulica kojom je u nekoliko koraka prošla kroz vrijeme od dvadeset godina.
Kada su se razdvojili, još se osmjehivala. Imala je isti izraz oko usta kao nekad. U očima joj je i dalje gorjela uspomena. (...)
Hodajući iza nje promatrao ju je. (...) Ponovno je udahnuo aromu nepoznatog parfema. (...) Kroz vrata je tiho dopirala glazba, zvuk klavira. Pomislio je kako će ovo biti njihov prvi zajednički izlazak nakon Damjanova samoubojstva.
Uhvatila je kvaku, gurnula vrata.
Prije nego što je prešla prag, svjetlost kluba čitavu ju je obojila u plavo.
"Brda tinjaju u daljini, na jakoj mjesečini", zapisao je. "Osobito ta ravna linija, granica koja priječi vrtoglavicu neba i vode."
"Otok. Promatram ga trenutak, ali kao da ga promatram satima. Daleka brda bez boje. Kao kada se kist umoči u vodu i njime pređe preko suha platna." (...)"

"Dok promatra ta vječno prisutna, u svjetlu lebdeća zrnca prašine, njegove misli vraćaju se Marti. Marta je od ovog mjesta udaljena više od jedanaest sati vožnje, pomišlja. Damjan je mrtav već dvadeset godina. (...)
"Mokrim kistom preko platna", zapisat će. "Daleka brda bez boje. Tri vrha na pučini, u slijedu linije što se blago propinje i spušta. Tako je ondje oduvijek izgledao svijet. Tako će izgledati zauvijek." (...)
"Glasom koji odjekuje dok recitira, licem i dalje okrenut pučini. Ponovno tišina, "pažljiva" tišina, pomislio je. Muk nalik muku gledališta. Na sav je glas opisao zoru, i sada šuti. Odmjerava učinak svojih rečenica. Onog izrečenog, onog neizgovorenog što odjekuje u pozadini. Opisao je sobu što gleda u brda, na istok, sobu roditelja u kojoj je te misli zapisao jednog jutra nakon što ga je čitavu noć progonio san o Damjanu.
Čini korak bliže prozoru, podom koji kratko zaškripi. Znače li mu danas išta takve bilješke, pita se, kada se sna više ne sjeća. Nijednog retka o noćnoj mori, nikakva spomena Damjana. Sjeća se tek samoga sebe dok sjedi na krevetu u sobi roditelja, dok pronalazi, oblikuje i zapisuje riječi, riječi, riječi...
(...) "Nebom plove posljednji oblaci", zapisuje, "noć se povukla s kratkom kišom".
Jednom, razmišlja, kada zaboravi mjesto i trenutak u kojem su se oblikovale te misli, čim zaboravi Damjanov duh koji mu se sat prije obratio u onoj jezivoj tami, u njegovoj će bilježnici ostati tek fragment koji govori o nebu, svjetlu, vlazi... dubini i težini, temperaturi... Fragment lijep poput najfinijeg umijeća, pomislio je, poput onih divnih predmeta što ih čovjek rezbari: figure ribe, cvijeta, slona...
Eto kakva je smrt u njegovoj bilježnici.
"Tiho je", nastavlja naglas, "vjetar se primirio. Tamo se na pučini sjena pokrenula jedinstvenom kretnjom čovjeka. Sitna silueta života. Figura bez ruku, lica, osobina. Više duh nego silueta."
I to je zapisao u sobi roditelja. Samo što je onda bilo neko drugo jutro, drugi tjedan, mjesec, godina.
(...) "Više me ne boli", govori, "više ništa ne osjećam. Između tebe i ovog sutona ne postoji razlika... Kao da se nikada ništa nije ni dogodilo. Mrtav si. Živ si. Svejedno. Da, da, da... Hajdemo ispočetka. Ništa ne osjećam... Ionako nije bila zaista tvoja. Nije te željela." Govori riječi koje neće zapisati nikada, razmišlja. (...)"

"Što je čovjek uopće kadar priznati, razmišlja, nakon što dvadeset godina provede sam u kući. Predugo on ovdje živi, a da njegove zapise ne bi zahvatili neumoljivi ljudski zakoni. Zaboravlja. Da, polako zaboravlja. Utvara si, mašta...
Već neko vrijeme nije siguran da li se ono s Martom dogodilo dvaput ili triput; da li su šutljivo koračali ulicom kao u njegovoj priči, ili su ipak nešto govorili. - "Lijepo je ovako noću. Ne misliš?" Da li joj je ikada uputio te riječi? I kada se, uostalom, zbila ta šetnja, prije ili nakon prve noći? Kreću li se uz ulicu ili se vraćaju niz ulicu? Po izrazu njenog lica to nikada neće odgonetnuti.
Nikada znati. Vrijeme je prošlo, a on se može samo prepustiti... Treba pisati, sve dok odgovori na određena pitanja sami od sebe ne iskrsnu.
Tajna njegova života, razmišlja. Pokušat će pronaći put. Jer život je sjećanje, a sjećanje fikcija. Fikcija koja mu sa svakim danom postaje sve dalja i dalja. Iščezavajući u zaboravu, pomislio je, iščezavajući u sjeni. "Ukras od riječi", zapisat će, "nalik na vodu koja u tišini špilje kaplje na stalagmit".
Stoga "daljinu", u kojoj Damjanova smrt blijedi, sve dok je vrijeme ne preobrazi u ljepotu, vidi kao vlastitu sudbinu. Stoga "daljinu", u kojoj blijedi sve osim Martina lica, kose i tijela, vidi kao daleka brda bez boje."

"(...) Naslanja se dublje u stolicu. Izgovara najprije u sebi, onda naglas: - "Što ti radiš ovdje? Kako si našao put do mene?" Njezine riječi na tom trgu, sanjarske, nadrealne. Riječi u ovoj sobi, u tišini koja slijedi nakon riječi. Tišina u mislima, u zagušljivu zraku, drvu koje cvili dok prebacuje nogu preko noge. - "Nedostajala si mi" - govori joj. - "Došao sam po tebe."

"Vrijeme stoji, vrijeme prolazi.
Promatra nedavno okrečene zidove, pukotinu što je ponovno probila, tanka poput šare kemijske olovke.
(...) Promatra komodu, ormar, sliku Krista.
Promatra trak svjetla, čestice prašine.
- "Dugo se nismo vidjeli " - govori joj. "Kako si? Zar si mislila da se neću vratiti?" (...)"