Tudjinac

 Prema općem sudu književne povijesti tri najvrednija djela u opusu Dinka Šimunovića čine zbirke pripovjedaka "Mrkodol" i "Đerdan" te roman "Tuđinac" (objavljen 1911.). Za taj roman karakteristična je autobiografska nota, naglašena i na svoj način prepoznatljiva u većini Šimunovićevih proznih djela. U najvažnijim ostvarenjima ovog pisca, jednog od protagonista hrvatske moderne, junaci su uglavnom likovi rastrzani između beznadna osjećaja usamljenosti i svijeta svakodnevice s kojim su u neizbježnom konfliktu.Sve odlike Šimunovićeva pripovijedanja, sklonost pučkom leksiku i romantičarskim idealizacijama, ali isto tako simpatija za junake koji s mukom nose križ svoje tragične dvojnosti, uočljive su u romanu "Tuđinac". Od samog početka pratimo sudbinu središnjeg lika, sluteći njegovu zlosretnu kob. Stankova krajnje senzibilna priroda u tragičnom je proturječju sa svijetom koji pristaje samo na snagu i beskompromisnost. Osim što se ne osjeća ni kao građanin ni kao seljak, osim što ga više ništa ne vezuje za rodno mjesto, svaka slutnja ugode u tog tipičnog šimunovićevskog homo duplexa duboko je kontaminirana osjećajem boli. "Od ljubavi se ne možeš sakriti nigdje, isto kao ni od smrti", reći će jednom zgodom Stanko, navješćujući tako krivudavu putanju vlastite sudbine. U romanu "Tuđinac", manje poznatom od njegovih glasovitih pripovjedaka, Šimunović je ponudio staru i uvijek aktualnu priču o muškarcu i ženi koje njihova prekomjerna osjećajnost gotovo željeznom logikom vodi prema neželjenom finalu.Vončina je u svojoj adaptaciji maksimalno respektirao književni predložak, vodeći dovoljno računa o zakonitostima televizijskog medija. Piščev jezik apsolutno je sačuvan, a emocionalna stanja - koja u Šimunovića nerijetko pretežu nad fabulom - spretno su ilustrirana postupnim preinakama pejsaža.  Stranica: 192Dimenzije: 13x20Jezik: ZagrebPismo: LatinicaStanje: DobroUvez: MekiGodina: 1911