Jugoslavenska književnost - Antun Barac

Antun Barac rođen je u Kamenjaku kod Crikvenice 1894. godine. Osnovnu školu polazio je i završio u Grižanama (1901.-1905.) a gimnaziju u Sušaku (1905.-1913.). Jugoslavensku književnost, njemački i filozofiju diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1917. godine. Doktorirao je u Zagrebu 1918. godine monografijom o Vladimiru Nazoru. Bio je profesor u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu od 1924. do 1928. godine. Osnovao je Institut za jezik i Institut za književnost JAZU 1952. godine.
Znanstvena djelatnost.
Raspon njegovog znanstvenog zanimanja vrlo je širok i kreće se od kritičko – esejističkih napisa o manje važnim piscima, preko monografija o vrhunskim hrvatskim stvarateljima poput Nazora, Šenoe, Vidrića ili Mažuranića do velikih sinteza o hrvatskoj književnoj kritici 19. stoljeća ili započete povijesti hrvatske književnosti od hrvatskog narodnog preporoda do stvaranja bivše Jugoslavije. Dva su temeljna njegova polazišta u vrjednovanju književnosti. Ona mora biti izraz čovjeka u njegovom totalitetu, kao individualnog i društvenog bića, te duboko zahvatiti u osnovna pitanja života. Druga mu je teza da se velika umjetnost rađa samo iz velike boli. Dakako, najvažniji je vrijednosni kriterij koliko je pisac za svoj doživljaj našao adekvatni izraz. U svoja proučavanja unio je i specifični nacionalni kriterij, držeći da svaka mala književnost u većoj mjeri odražava društveni život svoga naroda nego velika. Otuda i poznata njegova krilatica o veličini malenih.