Mali PIERRE - Anatole FRANCE / Preveo : Ivo HERGEŠIĆ

- Matica Hrvatska , Zagreb , 1946.
=====
- 205 str.
- Tvrdi uvez
- Format : 14,5 × 20 cm
=====
- Tekstovni dio i kompletna unutrašnjost bez obilježavanja , podvlačenja.
Kompaktno stanje knjige.
Starosna potamnjelost margina.
Na predlistu napisano - br. 176 (prikazano na fotografiji)
Posveta kemijskom olovkom na drugoj praznoj stranici.
Manja oštećenja na hrptenim rubovima.
Tragovi godišta najviše izraženi na koricama.
==========
France [fʀᾶ:s], Anatole (pravo ime Anatole François Thibault), francuski književnik (Pariz, 16. IV. 1844 – Saint-Cyr-sur-Loire, 12. X. 1924). Iako je za života bio slavljen od suvremenika (trajno Proustovo nadahnuće), za noviju je recepciju mnogo manje zanimljiv. Njegov antiklerikalizam, vjera u razum, »nasmiješeni skepticizam« i jasan, klasični stil djeluju pomalo naivno i staromodno u duhovnom, političkom i estetičkom ozračju nakon II. svjetskog rata. Načitani sin pariškoga knjižara ušao je u književnost razmjerno kasno s djelom Zločin Sylvestra Bonnarda (Le Crime de Sylvestre Bonnard, 1881), gdje se miješaju građanska kultura i humanizam s tjeskobama rođenima iz Pariške komune. Istodobno je objavio prvi u nizu autobiografskih romana (Knjiga moga prijatelja – Le Livre de mon ami, 1885; Pierre Nozière, 1899; Mali Pierre – Le Petit Pierre, 1918), u kojima poluizmišljeno djetinjstvo služi tematiziranju pobune protiv poretka, a odatle će niknuti piščevo ljevičarstvo, vjera u socijalizam i osjećaj za društvenu pravdu (Afera Crainquebille – L’Affaire Crainquebille, 1901). Odgojen na djelu Rabelaisa, Montaignea i Voltairea, France je vrstan stilist koji se odlučio za klasičnu mjeru i jasnoću. U političkom životu angažirao se na strani A. Dreyfusa, pozdravljao je ideju socijalizma i Listopadske revolucije. Kao ugledni književni kritičar i kroničar, France je književno konzervativan, unatoč progresivnim političkim stavovima. U mnogobrojnim povijesnim i naprednim romanima (Thaïs, 1890; Pečenjarnica kraljice Pédauque – La Rôtisserie de la reine Pédauque, 1893) France razotkriva stereotipe: o Francuskoj revoluciji u romanu Bogovi žeđaju (Les Dieux ont soif, 1912), ili o oportunizmu Republike (u 4. sv. Suvremene povijesti – L’Histoire contemporaine, 1897–1901). U djelima iz starosti prevladavaju skepsa i ironija (Otok pingvina – L’Ile des pingouins, 1907; Pobuna anđela – La Révolte des anges, 1914). Franceovo je djelo paradoksalno zbog unutrašnjeg protuslovlja: ono odražava građansku kulturnu tradiciju kojoj vrijednosti osporava a predrasude osuđuje, unatoč tomu što joj u estetičkom smislu još pripada. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1921.