Knjiga priča, Valent Pavlić, "Evanesco", cijena 10 EUR

Knjiga priča, Valent Pavlić, "Evanesco", Zagreb, Hena com, 2016.
203 str., meki uvez, potpuno očuvano, cijena 10 EUR.
{Iz recenzije} "I čitanje i pisanje usamljenički su poslovi kojima se bavimo da ne bismo ostali sami. Ili barem da bismo osvijestili svoju samoću. Trebaju nam tuđa uzmicanja od svijeta da bismo mogli preživjeti vlastita. Trebaju nam knjige kao što je "Evanesco". Ako ih već sami nismo kadri napisati, da se možemo prepustiti zavodljivoj igri uznemirujućeg prepoznavanja, da u junacima koji saldiraju svoja gubitništva i odustajanja možemo razabrati vlastita.
Premda debitant, Valent Pavlić dovršen je pisac autentičnog glasa, izbrušena stila, tematski usredotočen. Kao što su njegovi likovi izglobljeni iz svijeta, tako je i on apartna pojava na našoj književnoj sceni, svoj i ničiji, bez poetičkih dugova, bez potrebe da ikome pripada (...). Što se mene tiče, ne treba više natipkati ni jednoga slova da bi sačuvao povlašteno mjesto u mojoj knjižnici. No bilo bi upravo strašno kad njegove kronike nestajanja ne bi postale zalogom nastajanja jedne velike spisateljske karijere."

"Nedodirljivost"

"Pogrbljeno stojeći usred mnoštva na tramvajskoj stanici, Daniel ponosno uviđa kako je prošla godina dana otkako je posljednji put osjetio ljudski dodir. (...)
Prije točno godinu dana gospođa nalik bilo kojoj drugoj u prolazu je svojom rukom očešala njegovu. Nije se zaustavila. Ne osvrnuvši se nastavila je hodati. Njoj taj maleni sudar nije predstavljao iznimnost dostojnu pažnje, tek svakodnevnu nespretnost.
(...) Daniel se zaustavio u mjestu. Okrenuo se prema ženi i promatrao je kako se udaljava. Lijevom je rukom trljao desnu i dodir usporio u svom sjećanju. (...)
Šetao je ulicama i trgovima (...). Ulazio je u dućane i gostionice, ali nepovjerenje i opreznost sumornih lica uskratila ga je za ono što je tražio. Tanak sloj praznog prostora uvijek bi se ispriječio između njegove ruke i nečije tuđe. (...)
Otuđenost ljudi rasplamsala je bijes (...). Odbačen, Daniel je poželio postati taj koji će odbijati. Odlučio je tjedan dana nikoga ne dodirnuti.
Idućeg jutra prilikom izlaska iz stana ruke je gurnuo duboko u džepove kaputa. Uputio se u obližnji dućan gdje je kupio kožne rukavice. Njih će skidati tek kad bude posve siguran kako mu ne prijeti dodir s drugom osobom. (...)
Zvuk je također potisnuo. Odbijajući osluškivati okolinu, glasovima koji su ga okruživali uskratio je razumijevanje te su počeli čudno odzvanjati u njegovom uhu. (...)
Prestao je čak i govoriti. Svoje misli više nije oblikovao zvukom i njegov svijet uskoro izgubi uporište u imenima. (...)
Zimski oblaci već tjednima skrivaju sunce, a sporo sivilo neba prijeti prvim ovogodišnjim snijegom. Daniel na svojim blijedim obrazima osjeća hladnoću koja mu se urezuje u lice poput staračkih bora. Dok čeka prijevoz, jedino što čuje jest let zimskog vjetra koji se probija kroz ukočene prolaznike. Zlokoban zvižduk upozorenja koji označava dolazak zime. (...)
Po ulasku u ured skida rukavice i sprema ih u kaput koji vješa na vrata. (...)
Teško je reći od čega se sastoji njegov posao. Zadužen je za šablonske dopise kojima se pojedine institucije obraćaju jedna drugoj i za brojčane nizove kojima se institucija obraća samoj sebi. Vječni nizovi nerazumljivih riječi i brojaka iz kojih se siluje smisao. Daniel sjajno obavlja svoj posao. (...)
Nakon nekoliko sati nepomičnog sjedenja bol u leđima ga prisiljava da ustane. Napušta ured i odlazi u šetnju izložbenim prostorom.
Zaboravljena gliptoteka prima mali broj posjetitelja i prilikom šetnje posve je sam. Težak zrak i gusta tišina miluju usamljenog šetača i napetost duha ondje napokon popušta. U nijemoj šumi gipsanih odlijeva i kamenih natpisa pridružuje se tužnoj povorci ljudi od metala i mramora. Zastaje pred skulpturama i iznova ih, po tko zna koji put, proučava naivnošću djeteta koje se suočava s nepoznatim predmetom. (...)
Sramežljivo pristupi usnuloj ženi od bronce. Zapetlja prste u kovrčama od bakra i kositra. Rukom joj prekrije oči. Prolazi joj preko lica, nosa, usana, brade. Bronca je meka i glatka. Čim je dotakne, dlan mu se orosi te se stvara fini sloj vlage između njegove ruke i brižno oblikovane površine. (...)
Prilikom povratka kući noge su mu teške, a koraci spori. Vjerujući kako ga njegove staze više nikamo ne vode, osjeća se poput glodavca na plastičnom kolutu. (...)
Nastavio je hodati oprezno gazeći tanki sloj snijega i osluškujući škripanje svojih cipela. Tragovi njegovih koraka u snijegu činili su ga nespokojnim. (...)
Razmišljajući o stazama koje ostavlja za sobom okrenuo se kako bi vidio tragove svojih koraka, međutim ono što je ugledao bila su trojica mladića koja su ga pratila na udaljenosti od kojih desetak metara. Njihove tamne siluete koje lebde na svježe palom snijegu djelovale su poput duhova.
Okrenuo se naprijed i ubrzao korak u želji da umakne svojim progoniteljima prije no što ostvare svoje namjere. Gledao je pred sebe i na trenutke, ovisno o položaju uličnih svjetiljki, vidio bi njihovu sjenu. Učinio bi par koraka po njoj pa bi se ona povukla, samo da bi ga nekoliko metara dalje opet sustigla. Ponovilo se to tri ili četiri puta. Nije imao hrabrosti okrenuti se. Ubrzao je korak koliko god je mogao, a tada se njegov hod pretvori u trk.
Znao je da ga prate. Nije čuo njihove korake, ali je osjetio da je progonjen. Nije dvojio da će ga sustići. Ipak, nije posustajao. Trčao je najbrže što je mogao, po prvi put nakon dugo vremena, i tek je sada osjetio koliko je njegovo tijelo oslabjelo u proteklih godinu dana. (...)
Bol koju je nespretan pad uzrokovao otupjela je njegovo tijelo i uklonila strah. Bio je spreman ponovno pristupiti zajednici koja ga je čekala prigrliti.
Podigao je tada glavu i pogledao u smjeru trojice koji su trčali za njim, međutim ondje više nikoga nije bilo. Lebdeće sjene, klizeći duhovi nestali su podjednako podmuklo kao što su se i stvorili. (...)
Hodao je posve miran više se ne osvrćući oko sebe, ne razmišljajući o tajanstvenoj trojici. Znao je da je sam. Spustio je pogled preda se i divio se savršenoj bjelini neutabanog snijega. (...)"

"Zaborav"

"Kad je Teodor završio s pisanjem, stol je bio prekriven papirima na kojima je pokušao izračunati težinu svojih uspomena.
(...) Papiri ispunjeni sjećanjem doimali su se poput olovnog utega za koji je vezan lancima, a taj uteg činio ga je jednako bespomoćnim (...).
(...) Legne tada Teodor u krevet i gusta tama padne mu na vjeđe i um. Nepomičan provede noć bez sna zarobljen u ništavilu koje je sam prizvao. (...)
U kupaonici se pogledao u ogledalo. Isto ono pred kojim se sinoć odlučio rastati sa sjećanjem. (...)
Približi se zatim ogledalu i pogleda si u oči. Sinoć crne, jutros su bile zelenkasto-modre poput najbistrijeg mora u kojem se nikakva oluja ne nazire. (...)
Stan koji je godinama nazivao domom, tog je jutra bio skladište nepoznatih predmeta te ga Teodor odluči napustiti. Na gradskim ulicama ili duboko u nekoj divljoj prašumi, jutros mu je bilo svejedno. Zaborav je grad pretvorio u pustinju bez ijedne oaze prema kojoj bi izgubljeni putnik krenuo. (...) Bez uspomena, hodao je ruševinama svijeta koji je nekad poznavao. Jučer poznato - danas je postalo strano, te se pretvorio u čovjeka izgubljenog u gradu na čijim je ulicama odrastao. Nije prepoznavao ni jednu zgradu, ni jednu ulicu. (...)
Uputi se tada prema jezeru uz koje je svakog jutra šetao psa. Fox terijer imena Max posljedica je višegodišnjih molbi koje je kao dječak upućivao svojim roditeljima. Njihovu kapitulaciju i malog psića za osmi rođendan oduvijek je smatrao svojom najvećom diplomatskom pobjedom. (...)
Jednog zimskog jutra prilikom povratka s jezera, Teodor nije vodio Maxa na uzici, već ga je pustio da trčkara oko njega. (...) Toga dana, međutim, na suprotnoj strani ulice našla se crna mačka (...). Ugledavši mačku pas je pojurio k svom plijenu, ali tada ga udari auto i prekine bezuvjetno prijateljstvo između životinje i dječaka.
U tjednima koji su uslijedili nije dopustio suzama da mu izmjere tugu - ponos ni jednog četrnaestogodišnjaka to ne dopušta - ni čvrstim zagrljajima, ni blagim riječima da poprime obrise utjehe. (...)
Godinama je izbjegavao tu ulicu, ali danas je gazio sve zamke uspomena. Ne naslućujući bezutješnost neprirodno prekinutog prijateljstva, prešao je cestu upravo na mjestu gdje je automobil udario Maxa. (...)
Na istočnoj obali, ondje gdje sunce najgore sije, nekoć je bio s tamnokosom djevojkom koja mu je čitala poeziju. Ležao je na šljunku s rukama iza glave i gledao nebo, a ona je pored njega u krilu držala zbirku pjesama koju je hinila da čita. Sve je poeme, naime, znala napamet.
Nekoliko mjeseci kasnije hodali su zapadnom obalom, ondje gdje visoka stabla umornim krošnjama skrivaju prolaznike. Djevojka tada nije imala zbirku poezije. Tvrdila je kako mu je sve poeme pročitala. To je zadnje što mu je rekla te ga ostavila ondje, na zapadnoj obali.
Promatrao ju je kako odlazi, a zatim sjeo uz jezero. Gledao je mirnu površinu, a potom i obalu na suprotnoj strani. Ponavljao je sve stihove kojih se sjećao i rastužio se shvativši koliko malo ih je zapamtio.
Nije ju dovoljno često držao za ruku - vjerovao je tada. Ono što se prečvrsto primi puca, dok nam iz nesigurnog stiska predmeti i ljudi naprosto izmiču. Koješta! Da je mogao sve ponoviti, češće bi je držao za ruku. (...)
Ne, nema se smisla vraćati - pomislio je sluteći kako ne postoji put natrag (...). Na rubu grada, na limesu do kojeg seže igralište ljudskih strasti i njihova prevrtljiva pravila, Teodor je napokon izgubio i posljednji djelić težine. Lakoća zaborava preplavila mu je tijelo (...).
Njegove azurne oči tada poletješe nebom u krhkom i umornom sutonu pokušavajući naslutiti nesmiljenu noć koja je prijetila. Smiraj dana poput vatrometa zažario je obzor, reflektirajući gorku ljepotu zagađenog zraka nad gradom i Teodor osjeti njegov bridak plamen. Nazirući prve napukline koje se šire njegovim tijelom, poželi se prisjetiti svih sumraka kojima je odbrojavao njihov kratak vijek i nabrojati noći kojima je žrtvovao svoje snove promatrajući zvijezde. (...)"