Knjiga priča, Maša Kolanović, "Poštovani kukci...", cijena 6 EUR

{PRODANO}
Knjiga priča, Maša Kolanović, "Poštovani kukci i druge jezive priče", ilustracije također Maša Kolanović, Zagreb, Profil, 2019.
211 str., meki uvez, potpuno očuvano, cijena 6 EUR.
Knjiga je dobila nagrade: "Vladimir Nazor", "EU za književnost", "Libar za vajk".
Iz recenzije: "Dubrovnik koji je postao kulisa, umiveno ustaštvo na ulicama Zagreba, potrošnja koja nadomješta ljudskost, majčinstvo o kakvom nije pristojno govoriti, banke kao sablasni stupovi naših života, emocije kakve ne viđamo u reklamama, a osjećamo ih tako snažno...
To je svijet koji Maša Kolanović istražuje u svojoj maestralnoj zbirci priča "Poštovani kukci". Autorica tekstom i crtežima oblikuje onaj sablasni i teško izrecivi višak materijalne snage ljudske egzistencije, dok smještanje priča u razdoblje tranzicije u Hrvatskoj dodatno pojačava njihov jezivi efekt.
Kukci i Konzum dvije su provodne metafore ove knjige. (...) {Osim posvete Kafkinom "Preobražaju"}, Konzum {je} od "hrvatske riječi za supermarket" postao metafora ekonomski opustošene Hrvatske."
{Maša Kolanović (Zagreb, 1979.) je sveučilišna profesorica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavila je niz knjiga fikcije (od kojih je možda najpoznatija "Sloboština Barbie", Zagreb, V.B.Z., 2008.), A kao književna teoretičarka objavila je niz članaka o književnosti i popularnoj kulturi te je uređivala zbornike o "komparativnom postsocijalizmu" u književnosti.}

"Poštovani kukci"

"Pomisao da je veliki crni žohar sada s njima u sobi bila je neizdrživa. Morala je pod hitno izaći iz stana. Zgrabila je Lea i istrčala van kao da bježe od požara.
Gotovo da i nije bilo dana kada ne bi neumorno mlatila žohare velikim Markovim papučama broj 46. (...)
U početku, dok je još bila ošamućena viješću o ljubavnici i glavinjala gore-dolje kao jedan od naparfimiranih žohara, imala je nepisanu politiku: "Ako ih ne vidim, onda i ne postoje." (...) Noćna mora bila joj je pomisao da će joj za vrijeme sna pasti sa stropa žohar ravno na lice i uvući joj se u tijelo kroz otvor nosnica. Još tada se služila Raidom, jedinim insekticidom koji je našla na Konzumovim policama. (...) Marko joj je velikodušno prepustio Lea i kredit za stan i u tren oka se preselio u komforan stan u centru grada, svojoj "gnjidi", kako ju je zvala u danima bijesa. Potrpao je jednog dana svoje stvari u dvije Ikeine vreće, zalupio vratima i zauvijek otišao iz njihova života.
Jedno je vrijeme čak trajalo primirje između nje i žohara. (...) Ali onda su odjednom nahrupili u velikom migracijskom valu. Možda su od najezde nalik okupaciji i dobili ime "bubašvabe", kako ih je zvala starija generacija. (...) Žohari su postali jedino o čemu su susjedi govorili tih dana u liftu, na stubištu, ispred zgrade. Atmosfera je nalikovala na rane 90-e (...). Energična žena s "dread-locksima" predloži8la je na jednom sastanku kućnog savjeta ideju o prosvjednom performansu ispred novog šoping-centra na koji bi uputili poziv Društvu za zaštitu životinja i Društvu za zaštitu potrošača ne bi li ukazali na nasilje kapitalizma nad životinjama i ljudima. (...) Leo je prilijepljen za maminu nogu upijao sve kao kakvu napetu i tajanstvenu priču. (...)
Njegov se mali život nakon razvoda kretao u ritmu vrtića i vrtića, mame, tate i "gnjide", jednog i drugog seta lažnih Lego-kocaka o kojima bi razmišljao dok su njegovo tijelo razvozili i odvozili svezano u autosjedalici. S nekom od bezbrojnih figurica u slobodnim rukama proizvodio bi zvukove tuče, bitke i ubijanja.
(...) Uglavnom miran, s tek ponekim ispadom u obliku bacanja po podu kada bi ležeći na leđima mlatarao nogama i proizvodio jezive krikove. Tada bi reagirala silovito i oštro. Nikada ga nije izmlatila, ali ga je znala poniziti naglim pokretima, psovkama i navlačenjima.
Iako je prividno normalno funkcionirala, u njezinu je oklopu još bilo ljutnje zbog života koji je za nju imao scenarij kakav nije željela. (...) Tad bi joj mislima divljali najgori od najgorih prizora: rečenice susjede koja joj nakon što je provela produljeni vikend kod bolesnih roditelja priopćava da su Marko i "gnjida" to činili u njihovu stanu i pri tom skvičali kao svinje (...).
K tome se stan činio nepodnošljivo malim za nju i Lea, posebice tog jesenskog poslijepodneva nakon što su ga preplavile kocke, a Lea okružile kao samovoljnog kralja u rasutom kraljevstvu. Zatupio je za jedan novi Lego-set s čudnovatim bićem, zvani "Bionicle Protector". Već dva dana bale su mu se cijedile niz nosnice i čvrsto lijepile uz lice (...). Plakao je i pokazivao rukom svih deset prstiju pritom pa bi jecajući stao vikati zašto je tata otišao (...). Bušilica je prodirala u njezinu lubanju u duetu s Leovim bolnim zavijanjem o tati koji pak sad negdje daleko (...) najmanje o čemu misli su njegova bivša žena i sin. Pomisao da je žohar u sobi gurala ju je prema rubu. (...)
Sivilo neba bi se stopilo sa sivilom zgrada, prošaranim flekama vlage, nemuštim grafitima penisa, svastike, slova U; "Ubij Srbina", "Mamiću, cigane", "Nina je drolja", koje je gledala pri svakom ulasku u haustor. (...) Izletjela je iz stana s Leom koji je lagano trčkarao za njom. (...) Kretala se u smjeru obližnjeg šoping-centra. Leo ubrzo više nije htio hodati. Cvilio je da je umoran i da ga sve boli. Prebacila ga je preko ramena (...).
Pred vratima šoping-centra Leo je odjednom živnuo. Iskliznuo joj je iz ruku, zaletio se prema pokretnim staklenim vratima i za dlaku izbjegao udarac glavom o staklo. (...) Mrak je već obgrlio kvart, a sivilo se pretvaralo u crnilo. Roba u izlozima svijetlila je kao da je Božić (...). Htjela je uhvatiti još malo tog sjajnog osjećaja koji joj je kao balon od helija bježao iz ruku. Propadala je dolje, dizala se gore pokretnim stepenicama. Leo je zvjerkao okolo. (...) Leo bi čas hodao kao vojnik, čas kao pijanac, trabunjajući i proizvodeći zvukove bitke, bombardiranja i masakra. Zatim bi je natezao za ruku i govorio da mu već jednom kupi tog "Bionicle Protectora", kako mu je jako vruće, da je žedan i da želi ići doma. (...) Kao da je marioneta koju pokreće neka nevidljiva ruka. Veliki ekran središnjeg zida prikazivao je obitelj kojoj je glavni problem neotopivo kartonsko središte role klozet-papira. (...)
Zagledala se opet u Tommyjeva muškarca, obučenog u laganu vjetrovku i mokasine. Dvije su žene okruživale neobrijanog muškarca, sklonog akciji. Dvije za njega, ništa za nju (...).
Leo se vrzmao i dosađivao ispred izloga pred kojim je mama iz nekog nejasnog razloga stajala već dulje vrijeme. Objesio se rukama o staklenu ogradu i podizao noge kao u nekoj vojničkoj vježbi.
(...) - Poštovani kupci, u toku je akcija u dućanu dječjih igračaka na drugom katu našeg šoping-centra.
Leo se prepustio autoritativnom glasu.
- Poštovani kukci, u toku je akcija na drugom katu našeg šoping-centra!
(...) Poslušao je naređenje kao da se glas obraća baš njemu i kao ošinut bičem potrčao u nepoznatu smjeru. (...) Leo je trčao i trčao i odjednom se počeo kotrljati tolikom brzinom da su ljudi koji su obraćali pažnju na tu pojavu mislili da se radi o nekom od nove generacije robotskih usisavača (...). Vrtio se i vrtio i naposljetku pretvorio u crnu mrlju jurećeg žohara. (...)
Mnogobrojne noge, tugaljivo tanke u usporedbi s opsegom njegova tijela, bespomoćno su mu treperile pred očima.
Ticala, imam ticala, pomislio je uzbuđeno o svojoj preobrazbi, gledajući dvije tanke antene koje mu titraju ispred glave. Trčao je u zastrašujuće velikom i sjajnom svijetu, ravno prema akciji na drugom katu. (...) Šmugnuo je dalje u maketu izloženog Lego-dvorca. Jedna je djevojčica zavrištala (...). Kada su ugledali kukca u dvorcu, krenuli su ga udarati svom snagom. Umirao je od straha u susretu s bijesnim licima i počeo nenadano bubriti u uskoj niši dječjeg dvorca. Jedan ga je kupac uspio ozbiljno ozlijediti nekakvom žicom (...). Iz oklopa mu se cijedila smećkasto-crna tekućina. Izmigoljio je van i bespomoćno se koprcao pred velikom lijepom prodavačicom u kostimu princeze koja je s izrazom gađenja posegnula za brošurom s novim Lego-setovima i ciljala ga velikom tubom papira. Teturao je pun ozljeda i vikao "mama, mama", ali njegov je glas bio nekako životinjski izobličen i nikako se nije mogao snaći u svom tom metežu."