Lunjo - udomi me, živim u Azilu

S ovakim pričama ne znaš ni odakle krenuti.
Lunjo, Lunji, Lunji toones, ime se bira ovisno koliko je ko' dobar s njim.

Lunjo je bio legenda prije nego što je uopće znao da postojimo.
Svaki kvart u gradu tvrdi da je njihov, a svaki čovjek govori da je bio ugodno popunjen baš zbog njihove kuhinje. I nisu lagali, jer Lunjo je obilazio svakoga. Spavao kod svakoga. Isto tako se i hranio. Živio po svojim pravilima u gradu koji je, nekako, prihvatio da je to jednostavno Lunjo.

Mjesecima ga pokušali uhvatit. Sve smo probali. Sve nas je nadigrao.
Jednom smo bili blizu, desetak dana pratio je jednog čikicu i njegovu kujicu. Polako ga navodili u dvorište, sve išlo po planu. Zatvore oni njega. Mi dođemo i...
Probije lik ogradu. Uteko ko u magli.
Više im se nije ni vraćao, vidio ih kao izdajice, valjda, štatijaznam.

Na kraju, naravno, ko' će drugi neg Brane. Slučajno ga vidio kako leži kod benze i drito se bacio na poso'. Sad ili nikad. Lunjo se ni tad nije predavao.( Čitaj, hitna pa šivanje.)

I etogac, Lunjo završio kod nas. U početku bilo tu režanja, gladovanje, nije nas htio ni pogledati. Al ko mu može zamjeriti, u njegovoj glavi mi smo oduzeli slobodu. Pomislio garant da će ga grad zaboraviti, da će nestat legenda o Lunji.

Al Lunjo je, ispod svega, nešto posebno.
Polako je krenuo i papat. Samo noću!
Kad ocijeni da je tišina i da nema nas uokolo.
Al počeo je!
Prestao i režati. Malo po malo, dan po dan, naš Lunjo pokopčo da Azil nije robija.
Pa je onda došao i onaj "veliki veliki dan". Kad smo pogledali jedni u druge u stilu "je li ovo stvarno"
Lunjo nije bio u kutu.
Zvuči kao sitnica, ali nije.
Dugo vremena njegovi kutevi u ispustu bili su sve, tamo se sakrije, kako mi priđemo, ode u drugi kut.
Počeo njuškati druge pse, prilaziti nama. Best frend je sa kerovcima iz kuhinje.

Eto njega danas, poslije grada, postao i legenda Azila. U par mjeseci podigo nos, sav se raskalašio. Čeka šetnje, čeka druženje, svađa se sa susjedima. Ali i dalje iz udaljenosti (koja postaje sve kraća btw! ).
Nije tip od maženja i češkanja. Vjerujemo da će se s pravima i to promjeniti. Ako smo ga mi uvjerili da kavezi, povremeni ispusti, klopa tad i tad nisu robija, šta tek topli dom može postić.

Al znamo! Znamo sigurno da Lunjo svo ovo vrijeme traži svoje mjesto. Nebi đaba skito, jelte.
Vidi se to po njemu, kad spusti glavicu pa zurne u daljine.

Nije to pas, da budemo iskreni, za svakog. Treba mu netko da ne forsa previše, ne žuri, ne očekuje da će sutra bit drugi paso. Netko da razumije da povjerenje kod Lunje nije stvar tjedna ili dva.
Al kad dođe taj dan, bit će nam baš žao što se nećemo moći opet međusobno u šoku pogledati. Al bit ćemo sretni, jer je Lunjo našao mir.
E, to. To će bit skroz posebno. Jer takvi kad se otvore, postanu dio tebe. I ne miču odatle.

Lunjo je srednjeg rasta, rođen početkom 2024. godine, nema ni dvadeset kilica

Ukoliko ste zainteresirani za udomljenje, javite se isključivo na službeni broj našega Azila Udruge Pobjede u Nemetinu 095 87 230 87,
a dobiti nas možete od ponedjeljka do subote u vremenu između 9 i 16 sati ili na mail Udruge Pobjede pobjede@gmail.com
Radno vrijeme Azila za posjetitelje je svakodnevno:
ljeti - od 10 do 18
zimi - od 10 do 16