ERICH FROMM,

Izdavač: V.B.Z.
Godina: 2000.
Uvez: meki
Broj stranica: 112
Format: 12,00 x 20,00 cm

Erich Fromm, u Predgovoru II. iz 1967. g.
Kad autor piše novi predgovor knjizi koja je objavljena pred šesnaest godina, prvo se pita bi li želio unijeti promjene u neke bitne postavke, za koje sada smatra da su pogrešne. Budući da su se tijekom tih godina moji pogledi stalno mijenjali, i, nadam se, razvijali, bio sam sasvim pripravan da prilikom ponovnog čitanja naiđem na niz tvrdnji koje bih možda želio promijeniti. Na moje iznenađenje, ustanovio sam da ne osjećam potrebu za promjenama u bitnim postavkama i nemam ništa protiv toga da se knjiga ponovno tiska u istom obliku.
Sljedeće pitanje koje se nameće autoru, odnosi se na poželjnost proširivanja onoga što je napisano pred mnogo godina. Odgovor na ovo pitanje je nesumnjivo potvrdan. U tekstu sam naglasio važnost razlikovanja religijskog misaonog koncepta i ljudskog iskustva koje leži iza njega, ali nisam dovoljno objasnio što bi se to moglo nazvati "religioznim iskustvom" bez obzira na to kakav je misaoni koncept. Kad bih danas pisao knjigu, proširio bih poglavlje "Neki tipovi religioznog iskustva". Ovdje nije mjesto za to, ali bih ipak želio spomenuti jedno. Za religioznog čovjeka, bio "vjernik" ili ne, život je problem; samo rođenje nameće pitanje na koje on mora naći odgovor. Najvažniji je zadatak njegovog života, dakle, da pronađe odgovor na to pitanje; ne samo odgovor umom nego odgovor cijelim bićem, načinom života. Za tog čovjeka život nije nešto "dano" što ne traži drugog smisla do jesti i piti, preživjeti, uživati i sudjelovati u događajima u skladu sa svojim etičkim normama. On osjeća duboke egzistencijalne dihotomije koje pritišću život: između toga da smo slobodni a ipak determinirani, puni znanja a ipak velike neznalice, odvojeni a ipak ujedinjeni. Pati zbog svog osjećaja odvojenosti. Njegova aktivnost je usmjerena na pronalaženje optimalnog rješenja za te kontradikcije. On istovremeno zna da ne postoji rješenje a ipak da nema takvog cilja u životu koji bi bio važniji od tog nastojanja. U tome je u stvari razlika izmedu hedonističkog i etičkog čovjeka s jedne strane i "religioznoga" s druge. Umjesto da popustim iskušenju i nastavim s izlaganjem misli o prirodi religioznog iskustva (što bi, ako su one i ispravne, moralo nužno biti nepotpuno u ovom kontekstu) ukazat ću na pojavu koja taj problem, kako izgleda čini naročito značajnim u našem vremenu. Mislim na pojavu humanističke renesanse koja se opaža u rimokatoličkoj i protestantskoj crkvi. Taj pokret, kojem je posebno pridonio papa Ivan XXIII., doveo je do novog dijaloga, ne samo između katolika i protestanata nego također i između teističkih i neteističkih humanista.
Taj dijalog se ne vodi na takvim osnovama koje bi zahtijevale od sudionika da napuste svoje teističke ili neteističke misaone koncepte. Ali on podrazumijeva da sudionici u dijalogu moraju uvidjeti, da iza onoga što čovjek svjesno misli postoji još jedna dimenzija - ono što on osjeća. Ovo unutrašnje iskustvo jedva da se može izraziti riječima, ali oni koji dijele to iskustvo, znaju da je to što im je zajedničko važnije od onoga što ih razdvaja zbog razlika u misaonim konceptima. (…) Možda ništa ne može bolje izraziti duh tog tipa humanizma od rečenice Abbe Pirrea: "Nije važna razlika izmedu vjernika i nevjernika, već izmedu onih koji nisu ravnodušni i onih koji "jesu".

Knjiga je kao nova, podcrtavana olovkom (moguće izbrisati). Pogledajte i moje ostale oglase. Možda nađete nešto zanimljivo za sebe!