Mato Tijardović-ISUS-skulptura u brezinom drvetu iz 1994.godine

Kipar Mato Tijardović(40 samostalnih i 200 skupnih izložbi)-unikatna skulptura Isusa u brezinom drvetu iz 1994.godine,napravljena ručnim radom-unikat,odlično stanje bez oštećenja,skulptura kao unikatan detalj za uređenje raznih interijera, kao unikatan prigodan poklon za razne prigode, fiksna cijena 80 eura, na više kupljenih oglasa dodatan popust,može se pogledati na adresi,ne šaljem poštom,,pogledajte moje ostale oglase.
-sličnu skulpturu možeti vidjeti na videu u ovom oglasu
Nepoznata strana kipara, majstora rezbara, humanitarca, skupljača umjetnina, drvenih lula i značaka, ljubitelja pasa i životopisa poznatih osoba te nesuđenog atletičara, poljičkog malog kneza i pjevača
U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim facama, u kojima ovaj put novinar naivac Tomislav Levak pokušava iz sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.
Tijekom kolovoza sudjelovao je na čak tri kiparske kolonije u Hrvatskoj pa i na Kiparskoj koloniji u Ernestinovu koja ove godine slavi svoje 40. izdanje. Stoga je red došao na Matu Tijardovića, jednog od njezinih osnivača i poznatog osječkog kipara naivca. Prvo smo u Parku skulptura u Ernestinovu zajedno dovršavali Tijardovićevu najnoviju drvenu skulpturu “Obitelj”, zatim smo pregledali njegove bogate kućne zbirke umjetnina, značaka i drvenih lula, nakon toga smo malo trčkarali po igralištu Mačkamama, a na kraju smo se dogovorili kakve će nam ukrasne elemente izraditi za kuhinju u stanu. Prije nego što će se vratiti čitanju životopisa poznatih osoba, u opuštenom i ležernom razgovoru otkrio nam je “drugu stranu Mate”.
Da odmah razjasnimo: eto, i na posjetnici piše da se zovete Mato, no u više navrata čuo sam kako vas zovu Mate. Kako vam točno glasi ime?
- Ja sam Mato. Mi Dalmatinci u pravilu imena dobijamo po svojim didovima, a moj se zvao Mate. No, ćaća je rekao: Hajde, rodio si se tu u Slavoniji pa ipak budi Mato. To je više slavonski. Mnogi mi znaju podrijetlo pa sam zato za njih Mate.
Dalmatinac Tijardović, ha? Onda ste morali pogledati operete Mala Floramye i Splitski akvarel.
- Kako ne! Puno, puno puta. Njihov autor Ivo Tijardović je tatin bratić. Čak sam ih osobno i gledao s njim, jednom dok je bio živ i gostovao u Osijeku. Kod njega sam i stanovao u Zagrebu dok sam išao u srednju školu. On mi je vrlo važan jer me čak i usmjerio u mom životnom putu.
Na koji način?
- Osim što je odlično pisao glazbu, Ivo je i završio arhitekturu i jako dobro slikao. Jednom sam mu rekao: Ivo, pa vi ste vrhunski slikar. Zašto se ne bavite time? A on mi odgovori: Mate, čovjek se treba opredijeliti za jednu stvar u životu. Ti se samo drži kiparstva. Poslušao sam ga i, eto, uspio.
Odakle potječe prezime Tijardović?
- Iz Poljica kod Splita. Dakle, ja vučem korijene iz nekadašnje Poljičke Republike... (smijeh) Dolje kod Omiša, uz Cetinu. Tamo su mi rođeni i ćaća i mater, cijela obitelj mi je od dolje. Imam još dosta rođaka u Dalmaciji. U samom Dolcu Donjem nemam nikoga, ali imam u Splitu. Posjetim ih svake godine. Dolje je čak i kuća od tate i mame, ima i zemlje... To je naše, no treba vremena da bi se otišlo tamo i obrađivalo. Ja ga, na žalost, nemam.
Pa kako su Tijardovići završili na osječkom području?
- Tata i mama su došli onim poznatim “vlakom bez voznog reda”. Tada su obitelji u Dalmaciji imale puno djece i neki su ostajali i živjeli tamo. Drugi su, poput mojih, dolazili gdje ima kruha u kukuruza, kao što je govorio moj otac – u rodnu Slavoniju. Tako sam ja rođen u Ernestinovu. No, ponosan sam na svoje poljičko podrijetlo. Jednom su me čak izabrali i za jednog od tri pomoćnika poljičkog kneza, tzv. malog kneza, ali morao sam zahvaliti jer ne živim tamo.
Iz povijesti se prisjećam pojma Poljički statut. Podsjetite me, molim vas, po čemu je on poznat i zašto je toliko važan?
- Evo, ovako. Poljički statut iz 15. stoljeća je jedan od najvažnijih hrvatskih pravnih dokumenata. Pričaju mi odvjetnici da se po njemu gledalo kako se sudilo. Recimo, dolje u Dalmaciji, baš kod nas u Dolcu, kada bi netko ukrao kokoš, odsjekli su mu prst. Za krađu veće stvari sjekla bi se ruka... Sve je to određivao Poljički statut, koji je bio jako dobro napisan, i vrijedio je još dugo nakon ukidanja Poljičke Republike.
Ručno izrađivao stilski namještaj
Znate dosta, svaka čast, kao da ste akademski obrazovani. Zašto ipak niste akademski obrazovani?
- Nakon završene osnovne škole u Ernestinovu, otišao sam u Zagreb i završio srednju Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Ona je tad bila u rangu više stručne spreme i mogao sam predavati u školi. To mi je bilo dosta. Pomalo sam i predavao, ali sam završio i za majstora rezbara. To mi danas jako pomaže u stvaranju skulptura, a prvo iskustvo stjecao sam u sada već bivšoj osječkoj tvrtki Mobilia. Tamo sam kao majstor rezbar proveo cijeli radni vijek do mirovine, a jedno vrijeme bio sam i šef ukrasnih elemenata. Držali smo i praksu, a ja sam u Mobiliji učio rezbariti srednjoškolce koji su učili za taj zanat.
Zbilja? Dakle, znali biste mi, primjerice, izraditi sve kuhinjske elemente? (smijeh)
- Naravno! To nije nikakav problem. Napravi se nacrt i svi elementi se mogu izrezati i sastaviti, posebno danas kad su mnogo jednostavniji. Nekada smo prema narudžbama ručno izrađivali i drveni stilski namještaj, primjerice, barokni i rokoko, a ja sam radio baš detalje – noge, ručke i to.
Odlično, samo ćemo se dogovoriti za cijenu. (smijeh) Kako, kada i zašto ste se počeli baviti baš kiparstvom?
- Od ranog djetinjstva. Odrastao sam u Ernestinovu uz mojeg tetka Petra Smajića, jednog od najvećih imena izvorne umjetnosti u Hrvatskoj i jednog od osnivača ernestinovačke kolonije. Kao jako mali sam već nožićem reckao drvce, a onda sam počeo nabavljati prva dlijeta. Petar mi je posuđivao i alat, savjetovao me i vodio me na likovne kolonije gdje onaj tko hoće, može mnogo naučiti. Prvu skulpturu u životu napravio sam 1960., kada sam bio u 3. razredu osnovne škole. Zanimljivo, prvu skulpturu napravio sam iz kamena, i to bračkog.
Od kamena?!
- Da. Imao sam kod kuće neke turpije i izradio sam glavu svoje mame. Danas se ona nalazi u jednoj zagrebačkoj galeriji... Brzo sam prešao na drvo jer je topli, prirodni materijal i jer ima puno različitih vrsta. Drvo je i lakše nabaviti i obrađivati. I danas radim od kamena, ali manje. Teško ga je i transportirati. Ponekad radim veće skulpture i od leda i od pijeska, ali one nisu trajne pa mi se to ne sviđa.
Pretpostavljam da ste se okušali i u drugim granama likovne umjetnosti.
- Točno. U početku sam svaštario. Slikao sam i akvarele i ulja, no onda sam se posvetio samo drvetu. Prethodno iskustvo jako mi je dobro došlo. Ne možete raditi skulpturu bez slikanja, odnosno crteža. Skica je osnova svake skulpture.
Iako je to “vaš” materijal, boli li vas kada vidite da netko ruši neko drvo?
- Joj, i te kako! Zato najviše koristim hrast sušac. On je isto kvalitetan, a sruši se sam od sebe. Zdravo drvo mi je žao odsjeći. Inače, najzahvalnije vrste drveta za oblikovanje su orah, kruška i trešnja, a meni je na prvom mjestu breza. Polutvrdo drvo, fantastično za obradu. Najteža je ebanovina, koja je tvrda kao kamen, a i skupa je. Maslina je slična ebanovini, ali se može raditi s njom kad je malo mokra. Često nam se događalo da neko drvo pokisne, no i tada se može raditi s njim. Čak možda i lakše.
Hrast vječan kao željezo
Trebam li uopće pitati koja je vrsta drveta najbolja za vanjske prostore?
- Hrast, naravno. On je jedino drvo koje bez problema može ostati vani. On je vječan kao i željezo ako ga održavate. Ako je odignete od betonskog postolja i ako je premazujete posebom zaštitom, drvena skulptura vani može stajati i 200-300 godina, bez oštećivanja.
Koje sve alate koristite pri rezbarenju i kreiranju skulptura od drveta?
- Kad radim velike skulpture, veće od dva-tri metra, koristim motornu pilu. Danas bez motorne pile ne možete napraviti skulpturu. Na prvim kolonijama u Ernestinovu nije ih bilo, već samo sjekira, i zato su trajale dva tjedna. Bez pila nisu se mogle za tjedan dana napraviti tako velike skulpture. Koristimo i dlijeta i posebne batove, kao čekiće.
Dajte nam savjet: koja je najbolja motorna pila za kipare? (smijeh)
- Ha, čujte, klasika. Dvije najbolje su Stihl i Makita. To su navodno i inače najbolje marke motornih pila.
Prisjetite se - koliko ste se puta opalili batom ili dlijetom po prstu?
- Joj, mnogo puta sam se i opalio i posjekao i išao na šivanje... Kažu, tko hoće postati dobar kipar, mora se posjeći mnogo puta. I djeci koju učim, kada se posijeku, kažem da će biti dobri kipari. (smijeh) Srećom, nisam imao težih ozljeda, iako su mi iveri, unatoč naočalama koje stavim, znali uletjeti u oko. To se dogodilo dvadesetak puta i zato na jedno oko slabije vidim.
Postoji li neka radna odjeća za kipare naivce poput vas?
- Nema određeno, no ja najviše volim nositi deblje, praktički šumarske hlače. One imaju zaštitu iznutra, ako vam slučajno pukne lanac motorne pile, da vas ne može ozlijediti.
Znate li bar približan broj do sada izrađenih skulptura?
- Joooj, teško je reći. Sigurno 2-3 tisuće velikih i malih formata. Znam da sam velikih skulptura, viših od dva metra, napravio više od 200. Među radovima najvrednijim smatram onaj najveći, u Erdutskim vinogradima, na najvećoj vinskoj bačvi na svijetu koja je u funkciji. Njezina je zapremina 75 tisuća litara vina, nalazi se u Guinnessovoj knjizi rekorda, a kolege kipari i ja smo na njoj napravili reljef, drvorez s vinskim i sakralnim motivima površine čak 26 kvadrata. Središnji motiv je Posljednja večera, velik četiri i pol metra. Sumnjam da bih takvo što uspio ponoviti. Najmanja moja skulptura je Krist na križu, izrađen od jednog komada drveta, za privezak, a velik je 10-ak centimetara. Inače, sudjelovao sam na više od 100 samostalnih i više od 300 skupnih izložbi. Najdraža mi je serija samostalnih izložbi koju su mi 1996. organizirali moji Poljičani u svih 12 mjesta u Poljicama.
Otkrijte nam, po kojoj ste cijeni najskuplje prodali neki svoj rad?
- Ha, čujte, ne bih volio iznositi iznose i imena ljudi i radova. Nekad se za male stvari dobije više, nego za velike. Ne bih sad volio spominjati nekoga pa da se naljuti.
Realizirali ste mnogo toga. Imate li još nekih neispunjenih želja i planova?
- Dosta njih! Imam još jako puno skica s idejama za projekte i radove. Vjerujem da ću ih uspjeti provesti u djelo jer sam zdrav, pun ideja, želje i volje.
Otkrijte nam: jeste li ikada neku ženu pokušali osvojiti poklanjanjem njezine drvene skulpture? (smijeh)
- Ha-ha... Ne, iako sam radio mnogo portreta pa tako i za svoje bližnje i prijatelje. Tada to napravim naravno realistično, često i po narudžbi. Inače radim u nekom svojem stilu po kojemu sam poznat. Likovni kritičari kažu da moje radove prepoznaju da se ja i ne potpišem. Najčešće koristim poljičke i slavonske motive. Jedna moja skulptura ušla je u enciklopediju “Naši običaji”, a na njoj su prikazane Slavonija i Dalmacija kroz više od deset likova.
Koje ste poznate face uobličili u drvene skulpture?
- Ima ih dosta važnih, poput hrvatskih velikana ili pape Ivana Pavla II. Možda je najzanimljivije kada sam jednom prilikom, bio je neki teniski turnir u Osijeku, izradio 2,5 metra visoku skulpturu poznatog hrvatskog tenisača Gorana Ivaniševića. Viša je od njega... (smijeh) To sam izradio za Teniski klub Osijek, a on ju je poklonio Ivaniševiću. Bio je oduševljen, odvezao ju je u Split i postavit će je negdje kod sebe.
Čuo sam da ste od drveta izrađivali čak i lutke, i to kazališne.
- Svojedobno sam za Dječje kazalište u Osijeku izradio drvene lutke za jednu predstavu, mislim da se zvala „Ural“. Izradio sam devet nadrealističkih lutaka, ljudi, životinja i ptica, a redatelj, jedan Čeh, bio je jako zadovoljan. Predstava je bila uspješna, nekoliko godina na repertoaru.
Poznati ste i po humanitarnom radu. Za koga radite najviše?
- Za bolesnu djecu. Primjerice, sve radove napravljene u kiparskoj školi u Viškovu zadnjih godina poklanjamo dječjim odjelima u hrvatskim bolnicama. Volim pomagati i bolesnima i siromasima, ali i crkvama. U bar 50 crkvi postavljeni su moji križni putevi, a dvaput sam ukrasio velika ulazna drvena vrata na kapucinskoj crkvi u središtu Osijeka. Imam dosta radova sakralne tematike jer sam vjernik, tako sam odgojen. Sakralni motivi mi najviše leže i drvenih skulptura Isusa Krista napravio, sam mogu reći, dva-tri vagona.
Jaka je vaša veza s pokojnim papom Ivanom Pavlom II.
- Da. Prije gotovo 35 godina pokojni đakovačko-srijemski biskup, msgr. Ćiril Kos, nosio je Svetom Ocu na dar moj reljef Isusove glave rađene u orahu. U Rimu se nalazi i drveni križ visok tri metra, koji sam ja izradio, koji su prije gotovo 30 godina nosili naši mladi hodočasnici, a on ga je blagoslovio na Trgu sv. Petra. Nedavno je izišla i opsežna knjiga o tome koliko je taj Papa pomogao Hrvatima, a jedna stranica je posvećena baš meni i tom križu. Kada je papa Ivan Pavao II. u lipnju 2003. bio u posjetu Đakovu i Osijeku, kolega Siniša Tešankić, Ivica Matković i ja od 500 godina starog hrastovog drveta izradili smo tri metra visoku skulpturu “Sveti Otac” i pokazali mu. On je čak sjedio 45 minuta sam kraj nje i molio, a sada je postavljena u dvorištu zgrade Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Objasnite nam - zašto kipare naivce tako zovu?
- Točan naziv bilo bi izvorno kiparstvo, a ne naiva. Naivci zapravo postoje samo među slikarima, ali su sudionike ernestinovačke kolonije tako odmah počeli zvati i ostalo je. Ja se ne smatram kiparom naivcem nego kiparom.
A u stvarnom životu? (smijeh)
- Eh... Na žalost, događalo se da ispadnem naivac u stvarnom životu i da me netko prevari. No, bolje i to nego da ja nekoga prevarim.
Razvili ste svoj stil, ali – koji su neki vaš uzori među kiparima?
- Moji uzori su veliki hrvatski kipari Ivan Meštrović i Antun Augustinčić. Oni su radili i s broncom i kamenom i drvetom... U Meštrovićevoj spomen-galeriji u Splitu mogu se zbilja vidjeti vrhunska kiparska djela. On je i rođen u Slavoniji, u Vrpolju, i zato mi je velika čast imati jedno njegovo dlijeto. I, naravno, Petar Smajić koji je, prema mom mišljenju, najbolji hrvatski kipar među onima koji su radili s drvetom.
Ispričajte nam kako je došlo do ideje o osnivanju ernestinovačke kolonije.
- Sve je počelo 1973. kada smo nakon jedne izložbe u osnovnoj školi nas trojica kipara - Petar Smajić, Siniša Tešankić i ja - odlučili pokrenuti ovu kiparsku koloniju u našoj zemlji jer smo željeli pokrenuti nešto novo. U tadašnjem SIZ-u za kulturu bili su oduševljeni idejom i dobili smo dosta sredstava. Sjećam se, nakon dva tjedna još nam je ostalo novca da smo kipari mogli otići i u Poreč i tamo raditi još 15 dana. Na žalost, danas ima mnogo manje novca, a nude nam se velika imena koja ne možemo platiti. Također, u vrijeme okupacije u Domovinskom ratu srpska strana odnijela je mnoge radove s Kolonije, od kojih mnogo njih nikada nije vraćeno. Među njima je i mojih 20-ak, dakle polovina od onih koje sam izradio za Koloniju. Volio bih da se pronađu i vrate.
Kolonija samo s mačkama
Pokrenuli ste koloniju u Ernestinovu, prije desetak godina u Zdencima... Hoćete li i kada u Osijeku?
- U dijelu Osijeka u kojem živim, na Mačkamami, imamo ideju napraviti kiparsku koloniju na kojoj bi se izrađivale samo mačke. Naime, uz drvenu skulpturu barunice Pauline Hermann, zvane Mačkamama, koju smo radili Ivica Tolić i ja, nalazile su se i tri mačke, od kojih su već dvije ukradene. Zato bismo napravili niz skulptura mačaka koje bi postavili na krov Dvorca Mačkamama, na ogradu vrtića Pčelica i tako... Za to je već zainteresirano desetak mojih kolega. Također, želio bih da Koranska ulica, prema uzoru na Ernestinovo, postane Ulica skulptura, s drvenim kipovima ispred svake kuće.
Super, ali kako će na tolike mačke u blizini reagirati vaši psi? (smijeh)
- Ha-ha, vidjet ćemo... Da, imao sam tri psa, ali jedan je na žalost uginuo, pa sada imam dva. Obožavam ih. Imam engleskog terijera Skipija i terijera Mazu. I inače jako volim životinje. Držao bih i druge, ali ne smiješ u gradu. A mačku bi vjerojatno rastrgali. (smijeh)
Tijekom fotkanja vidjeli smo da vaša kuća više izgleda kao neka galerija i muzej. Zašto?
- Veliki sam ljubitelj umjetnosti! Zato ispod cijele kuće imam svoj atelijer, u kojem provodim većinu vremena. Imam sigurno više od 300 slika i nešto skulptura, ali skupljam i drvene lule i značke. Lula imam više od 30, a značkama ni ne znam broj. Skupio sam ih na tisuće. Moj interes su stare značke vezane uz sport i kulturu pa zato znam 30-ak novijih koje skupim zamijeniti za jednu staru.
Ja sam značke počeo skupljati još kao dijete, ali nisam nastavio. Vi?
- I ja, no skupljam ih i danas. Kao mali u crkvi sam dobio nekoliko lijepih starih znački koje su mi se jako svidjele. I ovdje preferiram one koje na sebi imaju neke rezbarije. Imam i predivnih portreta na značkama. Međutim, najdraža mi je značka s Olimpijade iz Berlina 1936., tih u svijetu ima jako malo. Izrađena je od kombinacije keramike, željeza i zlata, jako je lijepa i vrijedna. Imam čak još 30-ak onih starih, prvih pionirskih značaka. (smijeh)
Je li skupljanje lula možda rezultat vaše strasti za pušenjem? Bilo bi logično.
- Možda bi, ali nije. Nikada u životu nisam pušio, čak ni probao! U lule sam se zaljubio kada sam prije više godina dobio prvu staru lulu, i to na poklon od jednog kipara iz Zagreba koji je znao da volim drvene rezbarije. I ja sam čak znao rezbariti ukrase na lulama. Imam jednu rezbarenu lulu s oznakom 1801., ali i jednu od ružinog drveta, za koju mislim da je još starija. Ta je sigurno najvrednija.
I, dobro, za koliko biste je prodali?
- Nema tog novca! To je neprocjenjivo. Ne prodajem ni značke ni lule. Kada su čuli da imam takve lule, dolazili su mi mnogi skupljači i nudili doslovce sve, ali neću ih prodati.
Znate li koji je književni lik poznat po pušenju lule?
- Joooj, to ne znam, ali je zato od umjetnika Van Gogh bio poznat po pušenju lule. Najpoznatiji je njegov autoportret baš s lulom.
Sherlock Holmes.
Vedro i sunčano zbog djece
Upućeni mi kažu da imate još jednu izraženu umjetničku crtu.
- Misliš na pjevanje? Oh, da, jako volim zapjevati u društvu. Kažu da imam lijep visok muški glas i pjevao bih u crkvenom zboru ili pokušao u HPD-u Lipa da imam vremena... Najviše volim zapjevati klapske dalmatinske ili slavonske pjesme. Škorine pjesme volim, one su mi fine, onako lagane. Po kolonijama često pjevamo Olivera, on mi je super. Stjepan Jeršek Štef je pohvalio moje pjevanje. Posvetio sam se kiparstvu.
Imate li možda kiparskih ili umjetničkih nasljednika među svojom djecom?
- E, ovako... Kćerka i sin zovu se Sunčica i Vedran pa zbog njih kažem da mi je u životu sve sunčano i vedro. Oboje su elektroničarske i elektrotehničarske struke, ali rade druge poslove. Kći radi u administraciji u osječkoj bolnici, a sin u jednoj trgovini tehničkom robom. Oboje su talentirani za rezbarenje, posebno sin, ali nemaju vremena. Da vidite kako je sin izradio portret naše bivše labradorice, tako ne bih znao ni ja. No, rezbari samo povremeno, kad se hoće opustiti.
Dosta ste vitalni. Kako održavate kondiciju?
- Nekada sam se bavio atletikom i bio dobar u tome, ali nisam ustrajao. Zato sada svaku drugu večer trčim, i to sedam kilometara, već više od 30 godina. I zimi i ljeti. Tijekom zime redovito idem i na plivanje na Gradske bazene, nekada dva, nekada tri puta tjedno.
Mlađi sam od vas tridesetak godina i već imam dosta sijedih. Koja je tajna vaše crne kose?
- Ha-ha, neka ostane tajna... O tome nećemo. (smijeh) Možda otkrijem u biografiji.
Planirate objaviti biografiju? Tko će je napisati?
- Pa jedan poznati likovni kritičar već je napisao monografiju o meni, a sada sam i na popisu Ministarstva kulture da ona bude objavljena. Ako bih objavljivao baš biografiju, volio bih da je napiše veliki književnik i znanstvenik Stanislav Marijanović. On je mene dosta pratio i dobro me poznaje, a odlično piše. Inače, jako volim čitati životopise poznatih osoba. Može se mnogo toga naučiti.
Čiji su vam životopisi najfascinantniji?
- Volim čitati životopise umjetničkih autora – slikara, kipara, glazbenika, književnika... I sportaša. Imam sve knjige o velikom Ivanu Meštroviću koji je sličan meni. Također me fascinirao i Michelangelo.
Za kraj, imate vi priliku mene nešto pitati, bilo što, a ja vam moram ovako brzo i kratko odgovoriti. Izvolite.
- Hm, ja sam umjetnik koji obično radi sam. Baš me zanima kako je pjevati u skupini, u zboru?
Prekrasno, zbilja. Baš je užitak pjevati zajedno. Teško bih bio solo pjevač, čak i da imam toliko talenta.
- Eto, vidiš, zato mi organiziramo te kolonije.