Alice traži Wonderland.

Dok su me stavljali u transporter spominjali su to neko hranilište.
Kako sam rođena u toplini doma, vjerovala sam da se radi o nekakvoj sobi u kojoj se nalazi jaaako puno hrane, svakakve,
i suhe i mokre, čak i poslastice.
Prela sam od sreće što me obitelj vodi na takav izlet.
Sa mamom se nisam niti pozdravila jer sam znala da ću se brzo vratiti sa jednodnevnog izleta.
Malo smo se vozili, i iako me uplašio zvuk motora, ostala sam hrabra jer sam znala da sam u rukama svoje Obitelji.
Stali smo, vrata auta su se otvorila.
Obitelj je sada već zabrinjavajuće dugo šutila, samo su na brzinu povadili mene i moje stvari.
Dok sam se ispitivala da li sam ih možda ogrebla dok sam mjesila šapicama,
spustili su moju košaru na pod, vjerojatno da zaključaju auto.
Iz perspektive poda sam ugledala njih - Beskućnike.
Pričala mi je mama od rođenja kako imamo sreće, obje, jer je baš nas odlučila udomiti i zadržati Obitelj,
a drugi iz legla su postali beskućnici :(
Gledala sam ih sa boli u srcu, htjela sam odvratiti pogled, ali jedna hrabrija Beskućnica mi je prišla i tužno rekla,
"Ah, još jedna?"
Zbunjeno sam ju pogledala, i ljutito odgovorila "Kako to misliš još jedna?! Ja nisam jedna od vas, ja imam Obitelj!".
"Još jedna nova na hranilištu..." rekla je razočarano Hrabra, okrenula se i bezbrižno odšetala.
"Kako to misliš "na hranilištu"?" zagledala sam se zamišljeno u njihove prljave prazne zdjelice, "pa nismo još stigli na hranilište...".
U tom trenu su se vrata moje košare otvorila.
Bol koju sam osjetila prema Beskućnicima sada je izbrisao strah.
Smrzla sam se i sčućurila u kutu košare.
Nisam se dala van.
Obitelj je nekamo žurila, vjerojatno na ono njihovo nedjeljno hranilište, pa su me samo istresli iz košare.
Ostala sam ščućurena na istom mjestu i u nevjerici gledala kako auto nestaje.
Nakon jedne vječnosti gledanja u daljinu, osjetila sam da pada mrak i da mi je sve hladnije,
i znala sam da je došlo vrijeme da okrenem glavu na drugu stranu.
Na stranu Beskućnika koje sam do maloprije gledala sa sažaljenjem, a sada ih moram moliti za koji briket K-plusa.
Prišla sam Hrabroj koja mi se prva obratila i od srama se samo stisnula i gledala u pod.
Ponjušila me i rekla "hajde, pojedi nešto dok Prava ne dođe".
Da nisam bila toliko uplašena i gladna, vjerojatno bi ju odmah pitala što je Prava, ali K-plus briketi su bili jedino na
što sam sada mogla misliti - pretvorila sam se u pravu Beskućnicu.
Noć sam provela na šahtu jer sam vidjela da ostali tako "spavaju" iako od hladnoće nisam mogla oka sklopiti.
Oni su se jadni već naučili, morat ću i ja nekako.
Dani su prolazili jednako neprimjetno kao prolaznici, izgubila sam vjeru u Obitelji.
Povremeno bi neki zastali i slikali me mobitelom, valjda da stave na Instagram slatku macu.

Drijemala sam stojećki to hladno jutro, dok me nije probudio zvuk auta.
Iako auti znaju tu dolaziti i Beskućnici su navikli na njih, iz nekog razloga su se od ovog auta svi razbježali.
Tri spodobe su prilazile oprezno sjedištu hranilišta, i dozivale me po tiho.
Jedna od njih je na 2m kleknula na pod i izvadila nekakvu škljocalicu, i u tom trenu su ostale dvije prolupale i počele
proizvoditi uznemirujuće zvukove trčeći lijevo-desno.
Škljocalica je škljocala, a s neba su počeli padati komadići hrane kakvu sam imala doma.
Brzo sam ih počela hvatati da opet ne ispare u nebo.
Baš mi je dobro išlo i onda sam osjetila ruku na sebi koja me zgrabila za šiju i utrpala u plastičnu košaru.
Počela sam vikati Beskućnicima da me spase, ali nitko se nije pojavljivao.
Spodobe su zadovoljno pospremale stvari u auto, a ja sam pogledom tražila ikakav znak nade.
Sa sigurne udaljenosti u grmlju je provirilo Hrabrino uho sa trokutićem, i prije nego je opet nestala dublje u žbunje,
namignula mi je.
"Čekaj, nisi mi stigla reći što je "Prava"?!"

***
Alice je pitoma mačka stara 6 mjeaseci koju je netko izbacio na jedno od hranilišta.
Malo je plaha prema nepoznatima na prvu, no kroz 2-3 dana se pretvara u veliku mazu koja je naučena na život u stanu,
na druge mačke i pse.
Sterilizirana je, cijepljena, očišćena od parazita i zdrava.
Udomljuje se u Zagreb i okolicu, u stan ili kuću koja je u sigurnom okruženju.
Kontakt: prava.sapa@gmail.com