Dvorac: Dioš, 7000 m2 (prodaja)

KONTAKT
095 6177 285

Dvorac Dioš (Marijin dvor) nalazi se blizu Daruvara. Izgraden je 1904. godine i poseban po neuobicajenim arhitektonskim rješenjima, jer je naruciteljica izgradnje zahtijevala »da ne smije odavati dojam ljetnikovca, ili lovackoga doma, vec gospodske kuce«. U stotinjak godina
Pogled iz zraka postojanja promijenio je više vlasnika i služio razlicitim potrebama svog supruga. Obitelj pl. Tikeri (Tükory),
zapravo Aleksandar pl. Tikeri, došla je u ove krajeve kupnjom veleposjeda 1879. od udovice Lechner koja je do veleposjeda došla kupnjom od obitelji pl. Jankovica - grofova Daruvarskih.
Cijeli dvor graden je opekom i obradenim kamenom i ostavlja dojam pseudogoticke-secesionisticke jednokatne gradevine. Istice se složenim tlocrtom, razlicitim visinama krovišta, dvjema otvorenim kulama - vidikovcima na istoku i dvjema manjim kulama koje završavaju stožastim krovom i pokrovom od biber-crijepa. Prozorski otvori su polukružni, ostakljeni ornament staklom. U dvorcu je više manjih i dvije velike prostorije.
U izvještaju konzervatorske službe iz 1972. stoji: Dvor se razlikuje od ostalih dvoraca neubicajenom arhitektonskom koncepcijom. Impresionira inventivnošcu i bogatstvom arhitektonskih elemenata, narocito u enterijeru u stilu secesije.
Neuobicajena arhitektonska rješenja Dvor su projektirali i izgradili madžarski arhitekti Foerk Erno i Sandy Gyula. Opis iz kojeg donosimo dio prijevoda publicirali su u madžarskom casopisu Udruge inžinjera i gradevinara 1906. godine u Budimpešti: »Vlasnik, udovica Tükory Alajosz ciji nacrt dvora obznanjujemo, nam je naložio da izgradimo takovo zdanje koje ce izgledom odgovarati krasnoj okolini svojega posjeda, zvanog DIOSSZENTPAL (Orahov Sveti Pavao). Dvorac je trebao imati ozbiljan izgled, a prostorije su u njemu imale služiti više privremenome boravku (najviše za vrijeme lova), i zimi i ljeti. No nije smio odavati dojam ljetnikovca, ili lovackoga doma, vec gospodske kuce. Ovim smo uvjetima nastojali udovoljiti. Štujuci mišljenja naruciteljice i izvodaca, nismo gradevini željeli dati moderan izgled. Nismo upotrijebili ni povijesni stil, nego više nešto neuobicajeno«.
Arhitektonski je dvor stvarno lijepo projektiran. Pored ulaza ureden je stakleni marquizet. Kroz manje predsoblje stiže se u glavni hodnik, koji je kvadratnoga oblika - 9,5 x 9,5 m, visok 9 m. Bio je ispunjen antikvitetima. To su bile razne rezbarije, mramorni okvir za vrata u bizantinskom stilu, bazen, i jedan bogato okicen, visok i širok mramorni kamin. Iz te prostorije u prizemlju, na kat vodilo je drveno, obloženo hrastovo stubište. Hodnik je povezan s velikom terasom, koja ima posebno stubište k parku, na cijem su kraju dva stupa s lavovima. Iz hodnika se ulazilo u razne salone, koji su medusobno povezani, te u veliku blagovaonicu, i u sobu za pušenje. U prizemlju su još sobe za goste, sporedne stube, i razne druge sporedne prostorije. Na katu dvorca nalazimo spavace i djecje sobe, a na drugome je katu velikoga tornja još jedna soba, a iznad toga je terasa za razgledavanje - u mali toranj vodi zavojito stubište.
U posebnome su krilu dvora gospodarske prostorije: kuhinja, smocnica, sobe za služincad, a ispod njih u podrumu nalaze se praonica, glacaonica i dr. pomocne prostorije. Nešto dalje od glavne zgrade bio je bazen, zatrpan poslije II. svj. rata, a nedaleko bile su i konjušnice, prostorije za kocije, staklenik, prostorija za led te sobe za šumara i vrtlara. Izvana je bila planirana izgradnja kapelice s obiteljskom grobnicom. Zgrada je imala vodovod i kanalizaciju, a osvjetljavala se acetilenom koji se proizvodio u posebnoj pokrajnjoj zgradi. Poslove na gradnji obavljale su tvrtke iz Budimpešte te daruvarski obrtnici.
Salezijanci kupuju dvor pred I. svjetski rat obitelj Tikeri parcelira posjed i rasprodaje svoje imanje. Vlasnicima dvora postaje obitelj Kulmer, zatim Švicarska banka, pa Banovina Hrvatska. Pocetkom II. svjetskog rata dvor kupuje katolicki red salezijanaca, za odgoj podmlatka. U pregovorima uz pomoc lokalnih župnika iz Daruvara i Koncanice sa Zavodom za kolonizaciju, dvor Dioš kupljen je i preimenovan u Marijin dvor. U unutrašnjosti uredena je kapelica. Narod je bio oduševljen dolaskom salezijanaca koji su odmah osnovali i osnovnu školu za lokalno pucanstvo. Život i rad salezijanaca, koji su organizirali i svecenicko ucilište, tekao je bez poteškoca tijekom rata sve do 1945. Dvorac je tada nacionaliziran, a klerici su se morali razici u susjedne župe Badljevinu i Sirac. Svecenstvo s ucenicima moralo se 1946. iseliti. Znacajno je napomenuti da je u salezijanskom ucilištu bio i clan HAZU, akademik Stjepan Babic, priznati i zaslužni jezikoslovac.
Od tada je dio dvora korišten za osnovnu školu i za uciteljske stanove. Vece su prostorije povremeno upotrebljavane za vojnu obuku. Tada se u njemu i održavaju razni tecajevi poljoprivrede, veterine i uciteljski tecajevi. Tu u blizini nastaje i peradarska farma do 1957., a pokušala se obnoviti i vocarska djelatnost. U to je vrijeme manji bazen oko dvorca zatrpan, a staze su se prestale uredivati.
Nakon demokratskih izbora 1990. i Domovinskoga rata sudskom odlukom 1995. Marijin dvor »Dioš« vracen je salezijancima. U dvorcu se ponovno obavlja bogoslužje, a jedna radna prostorija pretvorena je u kapelicu Marije pomocnice. Radovi na obnovi zapocinju 1996. s nadom da Marijin dvor postane duhovni centar mladeži i odraslih.
Na dvorcu je sacuvana ploca s madarskim natpisom, koji u prijevodu glasi: Bog blagoslovio ovu kucu, koju je sagradila gda. udovica od Tikeri Alajoša, rodena Falkenberg Paula, A.D. 1904. na spomen svog supruga.

Za više informacija kontaktirati:
info@elionsolar.com