Kratke priče, Branislav Glumac, "Moj budući otac osjeća da ga gledam"

Knjiga, kratke priče (10) i 2 monodrame, Branislav Glumac, "Moj budući otac osjeća da ga gledam", Zagreb, V.B.Z., 2017.
184 str., tvrdi uvez, potpuno očuvano, cijena 8 EUR.

"Moj budući otac osjeća da ga gledam"

"Ima tomu podosta kako me muči tugaljivo pitanje: kako to da se ne mogu sjetiti lica svojih roditelja i proširene porodice (baka, djed) iz njihovih najmlađih dana i godina? Tko je kriv tomu? Naš mozak - koji nije mogao fotografirati i uskladištiti rana lica u naša atomizirana dječja neuronska spremišta? Ima u tome neka razvojna greška samog mozga. Čak i neka vrst nepravde: svi moji "veliki" iz bliže i daljnje obitelji mogli su ponijeti razvojnu sliku mog odrastanja gotovo bez mrlje i čisto: moje rođenje, djetinjstvo, prvu mladost, muževno doba života, pa i sam početak starenja. Ali ima u tom životnom rukopisu i ciklusu i neka pravda: sve svoje bližnje ja sam mogao doživjeti kao stare ljude, ali oni mene ne! Tako se moje nepoznavanje njihovih prvih dana i mladosti poravnava s njihovim uvidom u moju starost. (...)
Prekapajući jednog poslijepodneva, posve blizu sumraku, po obiteljskoj ostavštini u obliku starih kućnih drangulija, papira, očevih zabilješki o vlastitom putovanju kroz život, majčinim pismima i dopisnicama upućenim meni kao već odraslom mladiću, čovjeku, mužu, ocu sinova, nabasao sam kao tragač pustinjskih iskopina u pijesku prolaznosti na nekoliko starih, požutjelih, isfucanih fotografija! Kako da ih nisam prije zamijetio? Zar je moguće da ih je ta hrpica požutjelog papira tako ljubomorno skrivala? Moguće, moguće je - papir svašta može sakriti i razotkriti. Baš kao i pijesak piramidske grobnice, tamo uz dva Nila. Daleko.
Rastopio sam se u trenu do samih suza i uležane tuge. Ugledao sam nepomično rano korijenje obiteljskog stabla. Sve je u meni prodrhtalo, razum se na časak izgubio. Najprije sam nježno jagodicama opipao fotografije, iskušavajući im kožu, vijek trajanja i to fantastično vremensko konzerviranje lica. Potom sam ih onjuškao, baš tako, kao zvjerčica koja je pronašla izgubljene roditelje. (...)
Pronašao sam dvije fotografije: prva iz 1929., na kojoj su moj otac i dva njegova mlada druga meni posve nepoznata i neznana. U dnu umbrasto zatamnjene fotografije stoji: FOTO LENDWAY Osijek. No lica su im besprijekorno čista i dojmljiva. Iz svakog probija karakter. Osobnost. Tiha emocija i pogled uperen prema lako osvojivoj tvrđavi budućnosti. (...)
Što sam prvo zapazio na svom budućem ocu, mladiću? Ruke. Besprijekorno bijele, čiste, nevine ruke poput dugih, gotovo klavirističkih prstiju! Fascinirano sam buljio u njih: kao da su me tako bijele i čedne milovale po očima i tjemenu. Toliko umutrašnje, treperave, smirenosti u tim rukama koje su stajale iza mene sav moj život, i onda kad su ogrubjele i onda kad ih više nije bilo. Posjedujući sad te ruke iz fotografije - osjećao sam se silnim protagonistom vječite povezanosti unutar malog ljudskog ognjišta. U kojem je goruckalo i dimilo toliko još nepoznanica i žeravica na kojima bismo se mogli, utješno, ugrijati u životima koji su nam dolazili sa svojim teretima, nevoljama i varljivim iluzijama. Sve kao da uvijek dolazi u nekom zakašnjenju, barem one sitnice i detalji kojima danas pridajemo posebna osjenčanja i vrijednosti.
Mislim da moj budući otac osjeća da ga gledam i dešifriram. Ništa nije mrtvo što je zapisano bilo kao riječ bilo kao slika. (...)
Veličam budućeg oca. Svakako. Jer mi je na toj fotografiji iz 1929. još potpun stranac superiorno usidren u svom vremenu. Koje je, evo, sad i moje. Naše. Baš sam ja sretnik koji je tu fotografiju otkrio u vlastitoj starosti. Njegova mi mladost zaleđena u fotografovom umijeću naprosto vraća neumrlost ljepote. (...)
Vjenčanje moje majke i mog oca 1933. Lica na fotografiji pomno izbrojana: 24. Mjesto: Virovitica. Scena: dvorište mog djeda i bake (...). U pozadini aktera nazire se dugački kućni trijem, svježe obijeljeni stubovi i friz bijelog zida. Tu je još i vršak razvučenog drvenog plota, kao i starinski bunar s okovanim drvenim kotačem. Na tom sam se bunaru, mnogo kasnije, u rastrčalom djetinjstvu, napio tolike nezaboravne hladne vode! One koja je dolazila iz nezaprljanih dubina. Ako sklopim oči i dah duše mi na časak zamre u tišini - mogu na usnama i sada osjetiti onu milostivu i ljekovitu reskoću kapljica. No da ne preskočim i jednog statista: sitna se neka muška glava znatiželjno nadviruje iza onog plota. Djeluje kao da je odrezana i nataknuta...
Od svih tih lica devetoro sam stigao poupoznavati. (...) Ostala čeljad na fotografiji, što odrasli a što dječurlija - nepoznati su. A sad nemam nikoga koga mogu pitati tko bi oni mogli biti: svi su glavni svjedoci poodavna mrtvi. (...) Ostao sam na pučini jedini još ja, kao posljednji bilježnik u vremenskoj kući. Naherenoj, jedva se pridržava. (...)
Na groblju sam. Sa svojim mrtvoživima. Palim svijeće. (...) Kolovoz. Podne. Žari do mučnine i bola. Sam kao zemljani duh na virovitičkom počivalištu. Pritisnut nanosima nedešiftiranih osjećaja i misli. (...)"


"Kad su mi ono poumirali psi"

"(...) Cijeli sam život na ovaj ili onaj način imao pse. Bio s njima. Živio. I oni sa mnom. Djetinjstvo mi je popunjeno i prošarano njima. (...) Među njih bi se uguravale i mačke. (...) Pa je u našem dvorištu bilo još i zečeva i koza. Kokoške se podrazumijevaju same po sebi. I sva je ta čeljad imala gotovo potpunu slobodu (kretanja i mišljenja) u našem velikom dvorištu. Koje se nastiralo na našu podugačku baštu u kojoj su dominirale ponosne višnje. Bilo ih je sedam. (...)
Jednoga se okišnog dana koncem ljeta naša kujica terijerica razboljela. Teško. Bila je pala u otvorenu krečnu jamu i izgubila vid. Moj otac držao je u toj jami krečno gašeno vapno. Za proljetno-ljetno uljepšavanje i dezinficiranje našeg minijaturnog voćnjaka. (...) Bijelio je on i naš mali sjenik, i one plotove preko kojih smo preskakali. Bio je umjetnik u bijeljenju. Pjesnik kreča. (...) I tako, miješajući ga toga dana zaboravio je natkriti poklopcem jamu.
Psi ko psi. Znatiželja je nešto uvijek jača od straha. Kujica se oskliznula i pala u kreč. Dugo je ostala tamo, batrgajući se tankim nožicama. Nije potonula, sva sreća. Samo joj je njuškica ostala na površini. Ostala dva ćukca silno su lajala, instinktivno, zovući nas upomoć. Istrčali su svi. Majka se prekrižila. Otac je polegao na zemlju, doplivao takoreći do pola jame i rukama iščupao malu terijerku. Teri. Po imenu i prezimenu. (...) No nešto nije bilo dobro s očima: stalno je žmirkala i nikako nije mogla zaustaviti trepavice. Kreč joj je pojeo zjenice.
(...) Tako ohlađenim, više mlakim čajem, začinjenim cvjetovima procvalih voćaka, ispirala je Terine oči. (...) Vraga, Bog je bio isuviše daleko i visoko. Gluh. Glasovi i molitve ostajali su prizemljeni. Moj otac šetao bi dvorištem ko malo šenut, i stalno se optuživao za nepokrivenu jamu. Tješili smo ga. Osim toga, bio je glavni hranitelj kuće i morao je sabran odlaziti u svoj činovnički ured. Svi smo bili malo skrenuli. (...) Teri je samo malo žmirkala i žmirkala. Tu i tamo bi malo uzdahnula. (...) Tada sam prvi puta postavio sebi, dječaku, veliko pitanje: kako je tek slijepima, ljudima. To pitanje bilo je samo jedan od početaka putovanja u tugu i tajnu sveopće čovjekove sudbine.
Svi su u našoj kratkoj ulici znali za našu tugu. Koja se proširila gotovo na cijeli gradić. (...)
Jednog je dana, u magličastu jesen, otac stavio Teri u veliku torbu i nekamo je odnesao. Zabranio nam je da puno pitamo. Ja sam pitao i pitao. Sve dok jednoga dana nije rekao: "Odnio sam je dobrim ljudima, u jedno selo, vidarima. Kad joj vrate vid, donijet će nam je."
Nikada. Nikada. Nikada nam se Teri nije vratila.
Riječ š i n t a r, ili psetoubica - bila je zabranjena u našoj kući.
Neću vam priznati da sam javno i tajno gorko plakao. Bit ću čvrst. Moram odrasti.
I danas, u kutu preostalog mi vremena, zasuzim kad pomislim na Teri.
I psi su neka djeca...
U prohujalim međuvremenima život nam je mijenjao lica, um, tijela, sudbine. Kretali smo svak za zovom svog usuda.
Odoh ja u veliki grad, najveći. Prvo na studije. A poslije u brakove i činjenje djece.
Psi su i dalje trčkarali kroz moj život: maltezeri, špicevi, pomeranci, mješanci. Živjeli su i umirali. Bili voljeni i maženi. I mi smo s njihove strane bili voljeni i maženi. To su ljubavi bez kalkulacija i vaganja emocija.
Svaka njihova smrt odnosila je i dio mene. Svaki njihov život kao strujni tok i dalje je cirkulirao mojim tijelom i mozgom.
Jedan mi je maltezerić danima umirao ponad glave. Napravio sam mu specijalni krevetić iza mog ležaja. Umiranje psa bolno je poput umiranja ljudskog bića. (...) Ta nijema agonija i žudnja za svjetlošću novog dana. Tako je to sve ljudsko i jezivo razboljujuće po nas koji raspolažemo tzv. inteligencijom i rasuđivanjem. Nisam više mogao prihvaćati težinu njihovih umiranja.
Odlučio sam više neimati ta stvorenja.
Odlučio sam biti Kerovođa. Na usluzi drugima.
Bez emocija. Samo na usluzi drugima. Hladno. Bez mislećih i srcnih stresova. Ali odgovorno prema novim bićima. I besplatno.
Mislio sam da će moj novi poziv ići lako i zadobiti povjerenje građana. Sondirao sam prvo teren u meni dobro poznatom obližnjem parku. Tamo sam poznavao gotovo sve pse po imenu. Njihovim gospodarima nisam znao ni imena ni prezimena ni šatro nadimke. Psi su bili u fokusu moje radoznalosti i odluke.
Pokušao sam s najstarijom populacijom: starijim gospođama premorenima od života i straha od uvijek bliskih ralja bolesti i smrti. (...)
Nakana je u mojim očima poprimala auru reinkarniranog samaritanca. Što je u vremenima kapitalističkog terora prava rijetkost. Potapšao sam se u mislima po prsima i krenuo u avanturu.
Obratio sam se prvo postarijoj dami koja je više nego hrabro izvodila na šetnju svog Vučka. (...) Živjela je sama baš kao i ja. Kako da joj se onda ne obratim, samoća mora potpomagati drugu samoću. Razumjeti.
Prišao sam joj krotko na predvečernjoj šetnji.
(...) "Ja vam niš ne verujem starim samcima. Znam ja ko ste vi. Ne umišljajte si da vas nisam pratila... Vi ste za mene jedna sumnjiva persona. I kvit! Idemo, Vučko, trčati!"
Šokirala me: starija gospođa zna sve o meni! A što to? Da pratila me je! Da sam ja jedna obična sumnjiva persona! Stari okuženi samac! A ovo su nam bile prve riječi koje smo progovorili u životu. (...)
Pokunjeno sam krenuo prema svom logu. (...) A, ne, ne, nećete vi mene stara damo samo tako odvratiti od moje ideje da postanem Kerovođa! Osim toga, ja znam i voljeti i hraniti i prati i češljati i voditi na redovite higijenske kontrole pse sviju rasa i boja! Ja nisam rasist: pri srcu su mi i bijeli i crni i pigmentirani četveronošci. Vražja, nepokorena baba!
Sutradan sam se uputio u park prijepodne. Birao sam starije muške. Usredotočio sam se na jednog invalida s kojim sam znao tu i tamo prozboriti koju. Nikad ga nisam pitao iz kojeg je rata invalid. Svejedno, rane su uvijek rane, a rat je samo i uvijek krvava imenica. Uz sebe je uvijek imao lijepi srebrni štap. Umjetnička vrijednost. Uspomena s bojišta? Plijen? Nagrada za hrabrost? (...)
Prešo mi je brzo na TI, to mi se baš nije sviđalo.
"Misliš je li, što sam invalid da sam bogalj! Nemoj da te ovim štapom kvrcnem po toj namirisanoj tikvi!"
(...) Stao sam se ispričavati, nešto trabunjati i sve se više zapetljavati u paukovinu i mrežicu riječi. Što sam više pokušavao objasniti svoju buduću životnu ulogu Kerovođe, to se više srebrni štap usmjeravao prema mojoj glavi. Polako, centimetar po centimetar, znalački, ratnički.
Vraćao sam se svom logu natraške. Sve dok štap nije nestao iz mojih očiju. (...)
Noć me trgala. Groteskni sni. Budikao bih se i zaspivao. Prevrtao. Sve dok tamo pred zoru ne rekoh praznoj kući i stvarima: ja sam jedan neuspješni čovjek i samac!
Ništa. Pokušat ću danas pred dućanima i samoposlugama. Tamo mlađahne gazdarice vežu svoje ljubimce o kojekakve stupiće i stabalca. Dok one kupuju, psići se stalno trzakaju i žele ući u dućan. (...)
Nije išlo. Neuspjeh za neuspjehom. Svakakvih sam se rečenica i prijetnji naslušao. Nisam prihvaćao. (...)
Ništa. Promijenit ću kvartove, otići u sasvim nepoznate dijelove grada. Šiznuo sam skroz naskroz. Netko će možda u dubini svoje profinjene duše naslutiti zašto želim biti posve besplatni Kerovođa. Možda psi.
(...)"


"o brezi o zlatokosoj o mojoj smrti"

"Nitko nije mogao ni sanjati da ću se tako lijepo objesiti o svoju vlastitu brezu ali ja sam se ipak objesio o svoju vlastitu brezu dođoše me gledati moji seljaci dođoše moji intelektualci iz onog lažnog grada-kornjače dođoše svi moji bivši prijatelji sve moje bivše dame ukratko skupi se gomila jedna svakakvih tipova i ja čuh njihove glasove
luđak
pa što mu bi dobro mu je išlo kroz život
znao sam ja vidio sam mu kopca smrti u jednom oku
bio je mračan tip i stalno je spavao na mračnoj poleđini
neka neka to mu je i trebalo
gledao sam ih odozgora tu svu zrelu mrlju od ljudi gledao sam ih ravno iz futrole svoje smrti dobacivao sam im svakakve posprdne riječi ali oni su bili bez ušesa tamo u daljini klokotala je voda moja rijeka šiktala je kroz mene žuta i podatna nosila je smuđeve kornjače i teške somove bože bože kako u vrijeme svog života ljubljah tu rijeku i milo zlatokoso djevojče izvan rijeke mogao sam zbog tog djevojčeta svašta učiniti puštao bih na primjer da cijela rijeka proteče kroz moja usta ako bi to zlatokosa htjela ali zlatokosa to nije htjela zbog toga djevojčeta bio sam u stanju jesti klorofil i divlju repu i miša za repom mogao sam ugristi oh kako sam ljubio to zlatokoso djevojče u vrijeme svog života
gomila se zaljuljala došla je policija ali mi nije bilo jasno
zašto je došla jer sam ja bio čestit mračan tip pa tako kako
dođe
i ode
zamirisala je rakija obično smo pod brezom nekoć moji bivši prijatelji i ja mlatili rakiju šljokali smo je da su nam i seljaci zavidjeli vidio sam im to u očima u kojima su imali male kotlove za pečenje rakije pio sam sa svim kovačima lažnog novca tu smrdulju ali ne i sa zlatokosom
zlatokosu sam čuvao za cijeli svoj tjeskobni život za cijelu svoju lijepu smrt sebičan sam i u smrti kada se radi o zlatokosoj a bit ću takav i kad me skinu s breze
a sjećam se kao da je to bilo jučer došli smo ovamo zlatokosa i ja jednog kasnog ljeta napraviti kućerak maleni maleni kućerak za nas dvoje a poslije i za našu dječicu koju smo imali samo u snovima ja sam kopao kopao kopao rovao rovao rovac jedan duboku i staru majčicu zemlju a moja zlatokosa miksala mi je pića i brisala znoj što je liptao s mog tijela životinje eh što bih ja da nisam imao svoju zlatokosu bio bih siromah i ovdje na vrhu ove breze
gomila se pomakla ulijevo bit će da sam im se malo smučio a meni prođe vjetrić kroz rebarca vjetrić iz šume preko puta
zlatokosa i ja voljeli smo tu šumu ljubili smo ovu brezu i ja sam se tako jednog dana šaleći se svojim životom a mnijući da je život doista krupna šala i ja sam se tako jednog dana šaleći zakleo zlatokosoj da ću se nekog lijepog dana u budućnosti objesiti o svoju vlastitu brezu učinio sam to zbog obećanja zlatokosoj jer sam za nju mogao sve počiniti pustiti na primjer da cijela naša rijeka proteče kroz moja usta da svi divlji smuđevi naprave staze kroz moje tijelo zbog zlatokose zbog zlatokose nebesa pa ja je ljubim i u svojoj smrti
a netko je dolje tako ljupko šapnuo za me da bijah dobri čovjek samo malo pokvaren samo malo nagnut kao sunčani brod samo malo zao i malo prgav i malo markiz mračni i neugodan malo ali bio je inače dobri "čalavjek" primetnu drugi glas ali je samo malo zaudarao po čudnoj zločestoći bilo je teško vrlo teško s njim imao je svoju vertikalnu hrapavu ideju o životu i to ga je dokusurilo kad vam kažem a ženske su ga panično ljubile prije no što bi ga i upoznale a onda kad bi ga upoznale bježale bi na rub svijeta sve žene tako je bila crna njegova ljubav puna olova i cijankalija a uzimao je uvijek žene prvo u zatiljak u mali mozak i tu je i počinjala ona slatka katastrofa bio je dobar ne može se reći da nije bio dobar "čalavjek" ali ipak malo udaren mokrom krpom po čelenki uvijek je moralo biti po njegovom sjećate se e i baš zato smo ga svi i morali ostaviti na cjediljki mada je ružno ostavljati jake ljude na cjedilu e i žene su ga zbog toga ostavljale nisu birale sredstva za bijeg sjećate se neke su otplivale i rijekom neke bosonoge noćom a neke klisnuše kroz kukuruze i preko leđa onih njegovih odvratnih smuđeva s kojima nas je zavodio samo mu je zlatokosa ostala vjerna zlatokosa koju je najviše mučio svojom crnom ljubavlju sjećate se zatvarao ju je i u brezu ali su se voljeli pateći se ta to je bilo nešto jedino zvjezdano u njegovom lješnjak pušljivom životu ljudiiiii gledajte iz breze curi nešto kao zlatna krv mora da ju je prije smrti strpao u brezu ljudiiiii
hik
opet miris rakije
moja breza izrasla je tu samo zbog moje smrti i zlatokose oni dolje to nisu mogli shvatiti i još k tome da je ova breza davno prije mene u svojoj sitnoj klici sjemenki nosila moju smrt
razmislite samo malo u raspršenoj harmoniji kretanja svemira sve ima neki svoj prokleti razlog razmislite samo malo o tajnoj ruci sudbine koja je morala zasaditi ovu jedinu brezu uz ovu rijeku baš tu na ovom mjestu brezu za moju smrt pričao sam o tome vrlo često sa zlatokosom a zlatokosa je plakala plakala pa smo onda oboje plakali plakali a breza je rasla rasla na našim suzama vidjeli smo je naprosto kako raste raste kako izlazi iz naših očiju oj živote oj živote gorak li si gorak
gomila se sad već nakresala uvijek to tako biva na nečijoj smrti ljudiiii zagrebimo brezu da vidimo što je u njoj
stali su je kidati noktima zubatati ali breza se nije dala bilo je u njoj nešto jezivo čisto što se nije dalo znao sam što je bilo u brezi jedini ja mrtav i umoran
skinimo ga s breze
ko ticu iz praćke došlo mi je da im reknem onaj vic
ko ticu rekoše
iz praćke iz praćke
bacimo mu busen njegove zemlje
srušimo mu prvo kuću
uraaaa
pijana gomila zatetura prema kući razvališe vrata daske bolno jeknuše prsnu staklo kroz prozor doletje krevet naš krevet zlatokosa zrakom poletješe naše prnje i male uspomene koje skupljasmo u noćima bez mjesečine udarci jedan zid se ruši a cigle bolno jeknuše i zapalili su nam nešto zlatokosa gori pramen tvoje kose koju sam čuvao ponad svog uzglavlja budućnosti ništa nije ostalo od našeg kućerka zlatokosa sve su nam razrušili prah i pepeo
a potom tišina tišina tišina
gomila je ležala pijana i mrtva na zgarištu
zlatokosa da siđem da te otključam i da pođemo graditi novi kućerak na nekom sasvim drugom dijelu planeta da krenemo sagraditi novi svijet iz one naše ništice
nešto se u brezi pomaklo
razomčio sam se i sišao
kako si ti moćan čuh glas iz breze kako si ti moćan crni čovječe
kao u onoj priči sa sretnim svršetkom viknuh u srce breze
baš tako kao u onoj slamnigovoj priči kojoj je pisac napravio sretan svršetak
baš tako zlatokosa
i s nekom čudnom lakoćom iščupah brezu i s nekom savršenom budućom srećom krenuh kroz polja prema nepoznatom mjestancu na kojem ćemo zlatokosa i ja opet podići maleni maleni kućerak i u kojem ćemo
prosanjati sav ostatak vječnosti"