• Knjiga, Ivan Aralica, "Joakimova viđenja", 40 kn
  • Knjiga, Ivan Aralica, "Joakimova viđenja", 40 kn
  • Knjiga, Ivan Aralica, "Joakimova viđenja", 40 kn
  • Nemoj propustiti priliku!

Knjiga, Ivan Aralica, "Joakimova viđenja", 40 kn

Cijena
40 kn ~ 6 €
Šifra oglasa: 34554846

Osnovne informacije

Lokacija
Grad Zagreb, Peščenica - Žitnjak, Folnegovićevo naselje
Stanje
rabljeno

Opis oglasa

Knjiga, Ivan Aralica, "Joakimova viđenja", Zagreb, Školska knjiga, 2015.
129 str., tvrdi uvez, potpuno očuvano, cijena 40 kn.
Zbirka od 10 kratkih priča koje povezuje glavni junak Joakim i njegovo viđenje života.
Joakim je pod svaku cijenu želio biti izbacivač kante izmeta (dreka) u more, a to je i postao, navodno obožavajući časne sestre (osobito Domnanu), koje su, imajući besmislene iluzije o Joakimu, morale i pokušavale brinuti o njegovom odgoju, bezuspješno. Joakim je previše volio drek, svakovrsnu komunikaciju s govnom/govnima, u doslovnom i prenesenom smislu, te zagađivanje mora istom supstancom.

Motto:
"Kako je ovo crna noć, kako je ovo teška noć!
Netko je na dnu svijeta kucao.
Možda netko i jest ili mi se čini.
Tko se šeta bez svjetla,
Bez mjeseca, bez svjetiljke,
Pa se u vrtu od jablanova udaljio,
Tko to ide bez šuma, bez koraka?
Kao duša koja luta?
Mogao bi biti Bog zna tko.
Možda netko koji ovdje nikad bio nije,
Pa došao i gleda iz tmine,
Pa sve moje misli vidi"
("Stihovi za koje Joakim Mandić tvrdi liječnicima da su mu ukradeni")

1. priča: "Želja nosača smeća"
"(...) Neki pristao kraljević u zemlji onkraj mora oženi siroticu bez obje ruke, jer je bila jako, jako lijepa, i rodi ona dijete i nadjenuše mu ime ne znam kako, a baka toga neznamkakovića strašno je mrzila njegovu kljastu majku, i poče bitka na granicama kraljevstva, kraljević osedla konja i ode, a kraljica osta na dvoru sa svekrvom, a svekrva napisa sinu pismo da su mu žena i dijete naglo umrli, i kad je pismo poslala po tekliću, objesi unuče u rubac nevjesti za vrat i potjera siroticu da hoda sama svijetom, a kako ćeš u svijetu živjeti bez ruku, i ogladni sirotica i dođe pod stablo jabuke, ali ga ne može dohvatiti, i dogodi se čudo, jabuka joj sama pade u usta, ali ne prođe mnogo vremena i ona ožedni, lutala je tražeći vodu i dođe nad bunar, stoji tu prazno maštilo, lanac na maštilu, mogla bi zagrabiti vodu kad bi imala ruke, strpiti se nije mogla i nagne se nad vodu, nagnula se i marama u kojoj je bilo dijete, ali u zao čas, nadnoseći se nad zdenac marama je zapela za maštilo i dijete se preokrenulo, majka je vrisnula, dijete je padalo prema vodi koja se u mraku bunara svijetlila kao oko životinje koja u dubini i nesreći čeka svoj plijen. I dijete je padalo...
(...) - Ti ne možeš ići, već sam ti rekla, i više ne traži - kaže meni sestra. I to mi tako kaže, ne kao da mi zabranjuje ono što mi je drago, nego kao da me oslobađa mučne dužnosti i izriče mi svoje posebne, od njezine milosti darovane, povlastice: ti, Joakime, kosice moja zlatna, nisi stvoren da nosiš izmet odavle do uvale, na putu stoji veliki brijeg, a teret je smrdljiv i nedoličan tvojih bolesnih ručica, nego ti, zlato moje, sjedi ovdje kod mene, a drugi neka se s onim muče.
- Oni otuda svašta donesu.
- A što bi oni otuda donosili, dijete moje. Pa tamo ničeg nema, tamo je pusto žalo na koje se baca gradsko smeće. Možda usput vide šipak, rogač, smokvu, ali je sada srpanj, ima dana dok to sazre.
Donose kamenčiće izbrušenih bridova, crne, zelene, raznobojne, takve kakvog kamenja i nema, i tko zna od čega ih je more izdjeljalo, koji mogu nalikovati na pticu što čuči na osamljenu drvu iznad rijeke, na magarčića kad stane nasred puta kao ukopan i osluškuje zapovijedi i razmišlja hoće li još istrajavati u svojoj tvrdoglavosti, na lovca koji se zgurio i čeka kad će naići lovina i kad će se ispružiti kao lasica i ščepati ono što tako dugo čeka da se čekajući i okamenio. Donosili su drvene komade koji nisu mogli nalikovati ni na šta, ali koji su bili tako lijepo, glatko izbrušeni da nisu mogli ne biti nalik ni na šta, jer onaj koji ih je brusio znao je što radi od tog korijenja, od tih trijesaka, more je moralo znati da ti korjenčići sliče grbavim patuljcima, nosačima tereta, ratnicima koji sjede u sedlima, vitkim ženama koje plešu, pogrbljenim muškarcima koji vuku užad iz mora, jatu orlova koje se sletjelo da proguta usmrćenu srnu, divljem vepru kad razglavi čeljusti. More je moralo znati što radi, i zato je svaki kamenčić sa žala na nešto nalikovao, trebalo ga je samo uzeti, odvojiti od šljunka, udahnuti mu dušu koja mu pripada, a tada će on živ pred nama hodati. (...)
Spuštali smo se niz strminu prema žalu, njih su dvojica vukli kantu, ponekad bi stali i odahnuli, ja sam išao naprijed, slobodan od svakog tereta.
Nije bila oluja, ni jak vjetar, samo uznemireno more pred sunčev zalazak. Valovi su se dizali, ničim gonjeni, iz plavog prostora i srljali na obalu, pa bi se tek tu zabijeljeli. (...)
Da sunce ne će ići do kraja prema obali, zamijetio sam kad sam se našao na istoj razini na kojoj je bila i voda, na zelenoj poljanici koja je prethodila pojasu bijelog pijeska: sunce je ostalo tamo negdje nad vodom, na sredini puta, ali je pred sebe ispružilo dugačke krakove i, što je najljepše, u njima je pružalo sva ona draga čuda po koja sam ovamo došao. Nadohvat ruke, u pjeni, sve preliveno sunčevim sjajem. I vatreni konji, i krotke ovce, i zgrčeni orači, i bogomoljke sa sklopljenim rukama, i žene u crnim haljinama, i kose meke kao magla, i tu su dani veoma kratki i veoma dugi, vječnost u jednom danu i dan dug cijelu vječnost, i tu su djevojčice u bijelom s kitama ružmarina. Pa što tu nema, kad tu svega ima. Tu ima što se zamisliti može, i onoga što se zamisliti ne može. I ima tu onoga čega nigdje i nema. Ni u želji.
Moram iz svega bogatstva što ga sunce prosipa uzeti samo nešto, ono što može stati u šake. A kolike su šake, koliko je more! Sunce, koliko je! Treba odabrati one prave stvari, one kojih nitko nema. Za nju ću izabrati dar nad svim darovima. Toga bar tu ima. Taj ću joj gorući cvijet odnijeti. Tako je težak! Ako njega budem ponio, ništa drugo ni ponijeti ne ću moći. Kako god bilo, ovo ću njoj odnijeti neka zna da sam imao pravo, da ovamo ima svega o čemu sam govorio. A taj je cvijet težak. Možda ga ni nositi ne ću moći kad ga izvadim iz vode. Zašto me pjena pritišće. Sve je to zbog tog cvijeta. Najbolje da se prepustim kud me vuku. Cvijet ispustiti ne ću, njega ću držati čvrsto, i kud god pošao, prema dnu ili prema obali, on će biti sa mnom. I kad nju susretnem, predat ću joj ga: od Boga vam zdravlje, sestro Domnana, a od mene ovaj darak.
Ne znam kako to da je ona bila nada mnom, da sam ležao na četinama, da je dan bio slan a sunce vodeno. Ona je zamahivala mojim rukama, a neki su joj govorili:
- Kao lud, sestro! Kao lud potrčao u vodu. A mi za njim. Počeo tonuti... Ja ne znam, sestro, što je on mislio kad je onako pramglavo utrčao u vodu!"

Karta

Karmen2811

Svi oglasi ovog oglašivača
Korisnik je verificirao broj telefona u državi: Hrvatska
Oglas objavljen
20.06.2021. u 10:45
Do isteka još
Oglas prikazan
39 puta

Karmen2811

Svi oglasi ovog oglašivača
Korisnik je verificirao broj telefona u državi: Hrvatska