Sentenciozna rečenica S. V. Benéta da kratku priču možemo pročitati za jedan sat i zapamtiti je za čitav život govori o njezinoj iznimnoj naravi i važnosti za čitatelja. Kratka priča nerijetko je prijelazan, tranzitan oblik, žanr koji se nerijetko oglašava višeznačnim jezikom i značenjima i mijenja naše uvide, znanja i iskustva.
Vjerujem da je projekt pisanja priča na temu oglasa, ako to znači otkrivanja novih prostora i uvida o svijetu u kojem živom, bio i za deset pozvanih suvremenih hrvatskih autora poticajan i važan. Putujući iz priče u priču, koje se tematski i stilski međusobno razlikuju, čitatelj će se naći u labirintu događaja, prizora i likova, koji žive od svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti… Naslovi priča uglednih hrvatskih autora – (Z. Ferić: Ništa, S. Karuza: Sve što mi nedostaje, K. Bagić: Tko zna zna, B. Čegec: Metro, D. Rešicki: Susret s gospođom S, K. Mićanović: Prizori iz bračnog života, J. Zlatar: Čeljade, V. Mikšić: Rokovnik u dobrom stanju, T. Mravak: Tražim komadić zemlje, R. Jeger: Pasji život) – uvod su u uzbudljiv i neočekivan pripovjedački svijet koji je jednim dijelom fikcija, ali i stvarnost koja nas zatječe kad nešto tražimo, kad nešto oglašavamo, kad nešto nađemo i kad se oglasimo.
Kratka je priča, rekli bismo, mjesto susreta onoga koji daje oglas i onoga koji ga čita, a u optici naših autora taj je oglašeni život nerijetko dirljiv i grub, svakodnevan i egzotičan, očekivan i sudbonosan, jednostavan i bogat, djetinjast i ozbiljan, duhovit i potresan, realan i fantastičan, moguć i nemoguć. Slučaj ili sudbina napisanih priča nerijetko u svojoj kratkoći govore isto o različitom i različito o istom. Priče su hrvatskih autora sasvim sigurno bolji su dio svijeta u kojem živimo, u kojem se oglašavamo. One su pisane za dugo pamćenje i zato: čitajmo ih sa užitkom!
Ništa mojoj baki nije nedostajalo osim nas. Nas deset unuka, svi smo već radili, slali bismo joj mjesečno dvjesto, tristo kuna, kako je tko mogao. Skupila bi se njoj od toga dovoljna svota da uz svoju mirovinu može mirno živjeti u kući koju smo, dok smo još imali vremena, okupirali po cijelo ljeto, vikendima i praznicima. Sad polako, svatko se okrenuo svojim životima, a ona samo za nama žali. Nije njoj toliko ni do naših majki i očeva, samo joj govore kako bi trebala živjeti, žalila se. Došao sam tako jednom, lagao sam da sam joj išao u posjet, zapravo, bio sam na putu i bilo mi je usput, a ona sjedi na balkonu, gleda zarasli vrt, grli mene i plače što od tuge, što od radosti.
Sinko moj, ne mogu od jada gledati ovaj vrt. Sjećaš li se ti, dijete moje, kakve su tu paprike bile? A tek kupus, najveće glavice u selu. Više sam vam špinata iz njega skuhala nego je onaj Popaj u tri života pojeo. A sad, gledaj, korov i trnje. Ja pokupim što mogu, al’ kopati više ne mogu. Ono malo iza kuće još i uspijem, a i meni više ne treba, al’ ovo mi srce cijepa i sramota me od sela. To ti je meni povazdan na glavi.
Mislio sam, dobro bi bilo skupiti nas deset jedan vikend, počupati taj korov i trnje, a i baki bi drago bilo vidjeti nas u poslu. Zvao sam i slao poruke, pisao mailove, otvarao grupe, a rezultat je bio da nas troje možda možemo za jedno dva mjeseca, a svi skupa možda više nikad. I što da i pokupimo, narast će opet, a reći joj da proda vrt bilo bi kao da joj smrtnu presudu pišem. Mislio sam možda betonirati taj dio, staviti nekakav stol, tegle s cvijećem, to još može.
Betonirati! Jadno moje dijete pa ću se ispružiti po njemu kad padne kiša, kuk će mi se polomiti pa kud ću onda?! Beton je smrt, to ti je beton, nije se nitko na travi i u blatu polomio. Ne spominji mi beton.
Ma dobro, mislio sam, imam ja stotine problema, malo dijete, trudnu ženu, evo i kolica nova moram kupiti, stara smo dali rođaku, nismo planirali odmah drugo dijete, a ne mogu ga sad pitati da mi ih vrati. A ona uvijek o vrtu, o korovu i trnju, kao da ništa drugo na ovom svijetu nema. I onda sam, tražeći kolica po oglasima - mogu polovna, mogu nova, samo nek su čista, dobra i da voze i još dvadesetak stvari koje mi je napomenula žena - gledajući ovo i ono, uglavnom alat i drvo, naišao na sliku čovjeka u vrtu, koji kaže:
Tražim komadić zemlje, unajmiti ili na poklon, koju bih koristio isključivo u svoje svrhe. Uzgajao povrće, da mogu preživjeti.
Nazvao sam čovjeka, kolike su bile šanse da je blizu moje bake, kolike? E, pa nema ni tri kilometra, a hoće sve, hoće očistiti, hoće korov počupati, ni trnja se ne boji.
A ko je to? – pitala je baka kad sam joj spomenuo.
Čini se dobar čovjek, tu blizu živi.
Sinko moj, ti si naivan. Daj ti meni ime pa ću ja to ispitati, neće se meni oko kuće čagljevi motati.
Čagalj je bio svatko tko baki nije odgovarao. Ja se nisam mogao načuditi kad sam doznao da je to životinja.
Al’ čagalj je bio posve pitom čovjek, malo mlađi od moje bake, udovac, a djeca daleko. Prodao vrt, računao ne treba mu, pa sad žali da zemlju pet godina nije omirisao.
I eno ga, raskrčio, iskopao, pognojio, napravio gredice, posijao, posadio. A baka, vražica jedna, sve pomalo oko njega, čupne koju travčicu što smeta, zalije kad treba, ručak kuha, pite pravi. I ne zove više svaki dan. A kad se i javi, samo hvali što je niklo, što je sazrelo i da su joj glavice opet najveće u cijelom selu.
Gledajući gotovo pola sata u njegovu mutnu sliku ispod oglasa, sve više ga je željela vidjeti ispred svojih vrata ili, još bolje, u svom prostranom vrtu prepunom tek procvalih kala i narcisa. Javila se na oglas hitro, spretno kucajući s dva prsta po tastaturi, a naborane su joj se ruke jedva primjetno tresle od uzbuđenja.
Ovo bi mogla biti moja posljednja prilika za bliskost – pomislila je osjećajući tutnjanje u grudima.
Ili potpuni promašaj – nadovezala se oprezno nova misao na prethodnu.
Ponovno je pogledala u njegovu sliku i zarumenjela se kao tinejdžerka.
Glupa ideja – pomislila je sa smiješkom – ali nije me briga. Što zapravo mogu izgubiti? Moram pitati.
‘Poštovani, zainteresirana sam za Vaš oglas. Željela bih znati jesu li mi potrebne ikakve dozvole ili specijalna dokumentacija prilikom eventualnog primitka Vaše ponude?’
Gledala je u poruku koju je upravo poslala, a u glavi su joj se rojila pitanja oko primopredaje koju je već gotovo dogovarala. Vrijeme vrlo sporo prolazi kad si sam, znala je to i predobro. Vrijeme prolazi u čekanju. Čekanju na doručak, ručak, večeru, čekanju u redovima u dućanu, u banci, na pošti. Čekanju da procvjeta vrt, da krošnje promijene boju i da dozri ono malo povrća koje je zasadila. Rasteže se kao beskrajna guma dok ona broji tjedne, datume i godišnja doba. Sama.
Nitko od njezinih preostalih poznanika i nešto rodbine nije želio razgovarati o samoći starosti. Ljudi bi je, to je naučila posljednjih godina, slušali do jedne točke. Da ta točka dolazi, znala je po njihovim pogledima – u njih bi se uvlačilo nešto neprobojno, čelična koprena koja je jasno isticala ono: ‘sada je dosta’, ‘tvoj problem više ne spada pod obavezu našeg slušanja’. Oni koji su i shvaćali o čemu se radi, koji su imali pojam o tome kako izgleda to dugo i sporo kaskanje njezinog vremena, više bi joj ili manje blago savjetovali da se ne fokusira toliko na to, da se koncentrira na druge stvari u životu, da postoje različiti načini da čovjek bude sretan, pa i u poznim godinama.
Tu je bio njezin vrt, svakako, ali on više nije bio dovoljan, ako je ikada i bio.
No, oglas na koji je naišla mogao je promijeniti sve. Odjednom je ona, koja je čitav život živjela sama, mogla imati društvo od jutra do večeri, svaki dan, mogla je s nekim komunicirati na tko zna kakve sve načine i do kojih granica. Možda granica neće ni biti. Koliko će oni moći biti bliski? Kolika će biti njihova sposobnost komunikacije? Morala je to proučiti na internetu. Odmah, čim joj odgovore.
‘Poštovana, posebne dozvole i dokumenti nisu potrebni. Molim Vas da se telefonski javite oko detalja i dogovora.’
Osjetila je da joj se dlanovi znoje. Još jednom virne na njegovu sliku. Imao je tople, okrugle i pametne oči. Djelovao je blago i pomirljivo, te je osobine najviše cijenila. Nikada u životu nije imala ljubimca, iako su je često nagovarali i govorili joj da bi se odlično brinula o nekome, da svakako treba nabaviti barem mačku, a sada će, u tren oka, ako samo nazove i javi svoju adresu, dobiti nešto poput prijatelja.
Ustala je i uputila se prema telefonu. Usput je pogledala kroz prozor u svoj šareni vrt. Gredice cvijeća njihale su se na povjetarcu. Među lišćem visokog hrasta, u ljetnoj izmaglici, zamislila je kako se, s grane na granu, polako ali spretno prvo prebacuje, a zatim poskakuje prema njoj kroz travu veliki, dobroćudni, samo njezin, narančasti orangutan.
Svi su u Oklaju znali Juru Bandala. Taj je naočiti i mišićavi pružni radnik, otac blizanaca Tome i Žarka, bio nenadmašan igrač balota i šijavice. O njegovim sportskim podvizima znalo se pričati danima. Ipak, događaj koji se zbio jednog subotnjeg lipanjskog jutra 1980. obilježio je biografiju tog čovjeka. Jure je sjedio na zidiću u središtu Oklaja. U rukama je držao novine otvorene na stranici s malim oglasima. Toliko se zadubio da nije primjećivao prolaznike.
Šta radiš, Jure? – prekinu ga sa smiješkom susjed Rećo
Čitam, Rećo, čitam. Zar ne vidiš!?
Vidim, Jure, al vidim i to da novine držiš naopako.
Tko zna, zna svakako. Tko ne zna, ne zna nikako – uzvrati Jure ne trepnuvši i vrati se svome štivu.
Iste su jeseni njegovi blizanci napustili Oklaj. Tomo je kao stipendist jednog fonda upisao politologiju u Zagrebu, a Žarko se zaposlio u Splitu te upisao izvanredni studij matematike.
Tridesetak godina poslije Tomo Bandalo sjedi ispred zaslona kompjutora u raskošnoj diplomatskoj rezidenciji u Bruxellesu. Okružen spisima, penkalom Penkala i fotografijom Visovca, naš otpravnik poslova smišlja nove priloge za jedan hrvatski internetski oglasnik. Iz dana u dan njegova ponuda biva sve bogatija. Među ostalim uključuje vestu Navigare, koštice golice, stolicu od eko kože, prominske bajame, monografiju o kralju Tomislavu, sobni bicikl, prvi album Salvatorea Adama, dinarski med, srebrnu mastionicu i pozlaćeni pribor za jelo. Zainteresirani se ponuđaču – Analfabetu – mogu javiti isključivo mejlom. Sastavljajući oglase, Tomo Bandalo ne štedi na riječima. Dapače, nerijetko doda i koju neočekivanu (možda, svakako, ekselencija, lućerna, nikako) ili pak ponudu zasladi poslovicom. Ono što njegove oglase čini jedinstvenim njihov je kraj. Što god nudio, Tomo tekst okončava uvijek istim nizom zagonetnih znakova: ♣ ☼ ☼ ↔ ♣ ◌ ◌ ≠ . Primjerice:
Prodajem antikni ovalni stol, puno drvo, mahagonij, ručni rad, dimenzije 142/116, u izvrsnom stanju. Stol je izrađen u Chippendale stilu (engleski rokoko), na nogama mu se nalaze izrezbareni prepoznatljivi cvjetni i životinjski motivi. Moguće ga je koristiti kao blagovaonski i konferencijski. „Biber je zrno maleno, al’ se pred gospodu meće.“ Cijena: 17.000 kuna. ♣ ☼ ☼ ↔ ♣ ◌ ◌ ≠
U tri briselske godine Tomo Bandalo je začudni znakovni niz ponovio gotovo tisuću puta. Previše da bi bilo slučajno. Previše da bi bila riječ o usputnom ukrasu.
Dragi Tomo, iako se ne vidjesmo evo već tri godine, zapravo od očeva sprovoda, često mislim na tebe i pratim što radiš. Moja Eni marljivo izrezuje iz novina članke o svome striki. Damir pak obećava dečkima da će preko tebe osnovati Torcidu Bruxelles. A ja, Tomo, već dugo čitam tvoje oglase na netu. Da, tvoje, one koje potpisuješ s Analfabet. Kao matematičara i ljubitelja kriptografije privukao me uvijek isti niz nealfabetskih znakova kojima završavaju. Na tebe su upućivali oglasi u kojima se spominju koštele, bajami ili Roški slap. Kada si na prodaju ponudio ćaćine pobjedničke balote i žutog bulina, više nisam nimalo sumnjao. Dapače, shvatio sam da ti uopće ne trguješ, nego se liječiš ili zabavljaš. Tomo, ti si pisac koji traži čitatelja. A taj čitatelj mogu biti samo ja. Tri sam mjeseca proučavao tvoje oglase, izračunavao čestotnost slova, slogova i riječi u njima pokušavajući uspostaviti vezu između alfabetskih i nealfabetskih znakova. Na koncu sam razbio tvoju šifru i dospio do rečenice koja se i tebi i meni urezala u pamćenje:♣tko☼zna☼zna↔svakako♣tko◌ne zna◌ne zna≠nikakoStoj mi dobro. Pozdravlja te tvoj Žarko.♣tko☼zna☼zna↔svakako♣tko◌ne zna◌ne zna≠nikako
Dugo putovanje za kratko sastajanje
Držao sam te za ruku na stanici podzemne željeznice koju će izgraditi 2093, možda i četvrte. Nisi pokazivala osjećaje. Samo si blijedo gledala u displej ispred sebe na kojemu se vrtjela reklama za novo izdanje trash klasika:
KAULO PUELJO: PLELA SI RUKAVICE NA OBALI RIJEKE PEKE I SKAKALA OD SREĆE (U MORE).
Zagrlio sam te i nemoćno zaškrgutao zubima:
Samo da napokon stigne taj metro!
Kao da me nema, opčinjeno si zurila u treptavi ekran, na kojemu su se rasprskavale hollywoodske zvijezde i golemi tekst:
KINOSTAR MULTIPLA SKLEROZA PRIKAZUJE PLANETARNI BLOCKBUSTER STRAH TREK I GLAVICA LUKA S PANCETOM.
Strelica na GPS-u moje elektroničke naprave pokazivala je prema Remetincu, a prokleti metro još nije bio na vidiku. Zaglavio je, očito, u gradskom podzemlju. Glas iz zvučnika umjesto voznog reda recitirao je glasoviti hip-hop refren iz reklame nacionalnog koncerna Hidrofor & Bunkerstein:
LUKSUZ! BAKSUZ!
LUKSUZ! BAKSUZ!
KUPI STAN ZA SVAKI DAN
JE MALO SUTRA
MALO SUTRA...
Stoički si podnosila moju pažnju, zaštićena voznim redom i zaglušnim treštanjem oglasnog panoa. Tek tada sam primijetio da si nakon nekoliko krugova reklama započela čačkati po smartphoneu iznervirana ponavljanjem i potpuno nezainteresirana za metro, Hollywood i moju ruku. ”Prelistavala” si oglase na Njuškalu i samo povremeno podizala pogled, refleksno, pod pritiskom blještavila elektroničke slike i zvučne agresije s displeja koji je zakrčio ulaz u virtualnu stanicu.
Mogli bismo pogledati apartmančić u Gundulićevoj i zauvijek otkačiti čekanje metroa iz bajke Životinjska sarma i druge svinjarije Mileta von Dela ili Deala, vrag će ga znati.
Malo me osupnula iznenadna želja za komunikacijom, no brzo sam se smirio i počeo petljati o balkonu i zelenilu naše garsonijere na Pešćenici, što te samo dodatno zajapurilo:
Kako to uopće možeš uspoređivati sa zen-pogledom na park prirode Botanička smrt? Baš si seljačina! Seljačina i šuft.
Rutinski si palcem okretala oglase iz rubrike Nekretnine, recitirala hip-hop psovke na engleskom i svahiliju, sve do orgazmičnog vriska s palcem čvrsto ukopanim na njuškalu.hr:
Penthouse u Miramarskoj, samo 300 metara od Gundulićeve! To moramo kupiti! To moramo kupiti! Čuješ me: MORAMO!!!
Uvukao sam glavu među ramena, i gotovo bez glasa protisnuo klišej:
Da, draga, moramo... Ropstvo je ionako zakucalo na velika vrata i već je posve legitimno u Carstvu financija i susjednim državama Kreditland i Kapital.
Nadlijetala nas je neka ptica, možda gavran ili dronta, zalutala iz udžbenika biologije za sedmi osnovne. Nisam više mogao skrivati uzbuđenje, jutro je poprimalo boju zrele filozofije trećoredaca, nervoza s prstiju razmilila se ekstremitetima i suradnicima, a ekran je emitirao energetske napitke:
DEAD FULL DAJE TI PILEĆA KRILCA S ULOŠKOMZA CIPELE.
Nisam nastavio s patetikom i rezignacijom. Ni pokreta ni zvuka...
Nije nam još vrijeme – rekla si potpuno hladno i prvi put se iskreno priljubila uz moju nadlakticu iz koje su se širila strawberry fields forever:
Samo da stigne prokleta kompozicija, da se napokon ukrcamo, da krenemo, jer kad krenemo, valjda ćemo i stići: kupka, krevet, koža i potapanje brodova
potapanje brodova
potapanje brodova
potapanje brodova...
Magdalena cijeli tjedan ponavlja: Ne, to je glupo. Ne, ne želim to. Neću. Ne volim solfeggio. Ne, nije istina! Nikad ga nisam voljela! Nikad! Profesorica je grozna! Ne, zapravo da, grooozna!
Sjedimo u dnevnom boravku, nedjelja, povečerje. Slušamo ono što Magdalena govori cijeli tjedan. Mučimo se s temom treba li unatoč svemu završiti i taj zadnji, šesti razred osnovne glazbene škole. Dolazi refren o profesoru. Prvo Muma: Blažen čovjek!! Treba mu dodijeliti orden za strpljenje. Pa znaš da ništa ne vježbaš, pod milim Bogom ništa ne vježbaš!! Onda Magdalena: Nije istina!! Vježbam! Profesor je stvarno precool. Ali ne volim svirati gitaru, vi ste me natjerali!
Sada sam ja na redu: Dobro. Onda ćemo prodati gitaru. Nema potrebe da skuplja prašinu u tvojoj džunglastoj sobi. Lijepo, na bubanj, pa tko da više. Evo sastavljam oglas: Klasična gitara Alhambra, jako slabo korištena…
Magdalena me izazivački prekida.
E nećeš… Gitara je…
Daj mi da završim – uporan sam – …bila tvoja, a sada… Još ćemo dodati da uz gitaru ide i futrola, Ritter… bez šmrklji.
Grozan si – kaže Magdalena uvrijeđenim tonom. I Muma se slaže, vidim to po tome kako drži ruke na koljenima… da sam pretjerao. Gledamo nas dvoje svoje tvrdoglavo dijete, a oči su nam kao u kravice, jako velike i pomalo vlažne. Htjeli bismo, a ne znamo kako, sa svojim muzikalnim prasetom izići na kraj.
Tata se samo šalio – kaže Muma. – Znaš, jednom je dao na njuškalo zimske gume, ali slabo to njemu ide. Buco, imaš sreće! – osmjehuje mi se žena.
Nisam ja kao tvoj brat – opravdavam se – on bi i krepanu kokoš utrapio. Ne znam prodati, ali nekad znam kupiti. Sjećaš se kako smo nabavili rabljenu sjedalicu?
Misliš na onu drvenu hranilicu? U Njemačkoj?
Da, tu… Našli smo je na internetu, platili 7–8 maraka ili eura, tako nešto. Sjećaš se da sam zamolio onoga Čeha da me odveze. Išli smo po sjedalicu izvan grada, možda i 50-ak kilometara. Znaš, Magdalenice, prvo smo s posla išli do njegova stana, ondje ručali, pa onda išli po sjedalicu. Usput mi je iz svoga stana utrapio i neke dvije-tri kutije s posuđem da si opremimo kuhinju. Vraćali smo se po kiši s kupljenom sjedalicom i darovanim posuđem. Ispala je neka komična zabuna pa smo tu istu večer vraćali to posuđe u njegov stan.
A hranilica je ostala! – kaže nježno Muma. – I sada te vidim kako na njoj jedeš. Those were the days!
Da, i na njoj sam ti rezao – kažem Magdaleni – jedanput sirovu mrkvu. Imala si možda 13 mjeseci i rezao sam ju na male kolutiće. Govorio sam ti kako zeko voli jesti mrkvu pa sam zaveden tim riječima pojeo jedan kolutić. Kad nisam umro! – Objašnjavam Magdaleni da je kolutić izazvao takvu alergijsku reakciju da sam za pola sata završio na hitnoj ružno otečena lica i nadebljala jezika.
Sjećaš se – nastavljam – kad nam je došao onaj službenik iz osiguravajuće kuće?
Ja se ne sjećam – kaže Magdalena smijuljeći se.
Ich erinnere mich… – kaže žena. – Kako se ne bih sjećala!
Znaš, Magdalenice, taj nam je čovjek objašnjavao da bismo trebali napraviti policu osiguranja. Da se zaštitimo od lopova, poplave, požara, koga i čega već ne. I tako govori i govori taj službenik, a ti stojiš, možda si tad već imala 15–16 mjeseci, držiš se za hranilicu i slušaš. Mi sjedimo, i slušamo, i čekamo da prestane. Na koncu reče: Und?
Da – nastavlja Muma – gledao je u nas, a ti se propela na prstiće – kao da te sada vidim – i visokim glasom, široka i vesela lica, rekla odlučno: Nein!
Sjećaš se? – pita me žena.
Kako se ne bih sjećao! I onda je službenik rekao: O, eine Dame!
Pogledamo nas dvoje svoje jogunasto, najdraže biće: Sviđaju ti se te pričice?
Magdaleni se brk smije i kaže: ne, ne sviđaju.
U napadu siromaštva nervirao sam sve oko sebe. Dovoljno je bilo da se nečega sjetim i to bi se istog trena izobličilo, raspalo, boljelo. Vidio sam jasno sve oko sebe, taj lijepi okolni svijet, ali nisam uspijevao prodrijeti do njega. Samo čežnja.
Dođi sa mnom u Beč, zove me prijatelj, preko vikenda, dok rješavam neke svoje stvari.
Vozimo se prema tom njegovu Beču, on mi oduševljen priča o tome kako mu se život promijenio i dobio smisao, gore mu je obitelj i jedan posao, u Zagrebu prijatelji i drugi poslovi, ali nije to neka daljina, skoro pa jedan grad. Što nema jedan, nadopunjuje drugi.
Obilazimo njegove prijatelje od kojih su većina njegovi klijenti. Održava im kompjutorske sustave, dijeli savjete, popravlja sve što je zakazalo dok ga nije bilo i nije se moglo izliječiti na daljinu. Smije se s njima i priča opušteno, onako kako sam ja odavno zaboravio. Dok pijemo po kafićima nakon obavljenih poslova, izbija mi osmijehe i uvaljuje misli koje bi mogle biti nada. I ja bih želio ovakav život.
Ništa lakše, kaže. Vodi me kod prijatelja kojega, ispostavilo se, poznajem iz mladih i sretnih dana. Odlučio je započeti novi život, preselio se u Beč i dao oglas da traži bilo kakav posao. Sada živi u velikom stanu sa staricom koja je ostala sama i koja je tražila njegu i društvo. Dobiva dovoljno novca da mogu oboje bogovski živjeti, a nakon toga toliko dobrog života, ostaje mu i taj stan.
Vrata nam otvara starica, poznaje mog prijatelja i grli ga jednom rukom, jer se drugom oslanja na štap. Ulazimo u mirise lijekova, starosti i bolesti, koja se udomaćila u tijelu našeg poznanika. On leži u raskošnom krevetu svoje štićenice, ima visoku temperaturu i sada ona njima kuha zajedničke čajeve. U istom krevetu grickaju kekse iz iste kutije, jer ona nema snage da ga obilazi i njeguje na drugoj strani stana, u njegovoj sobi.
Ako nešto trebaš, samo reci, kaže mu moj prijatelj. Hvala ti, ali nepotrebno, ona sve može.
I razgovor krene u mom smjeru. A baš smo u dobrom trenutku došli, jer se ovih dana njezina jedina prijateljica tuži da više ne može sama i rado bi s nekim podijelila svoje bogatstvo. Ali ta ti, kaže, još uvijek ne propušta dan da se dovuče do svoje omiljene slastičarnice, upicanjena kao prava bečka dama, popije svoju kavu i pojede svoj omiljeni kolač. Dakle, logično je da se nađete u slastičarnici…
Dolazimo prije dogovorenog vremena i zauzimamo stol. Ali ona je već tamo, to nam kaže konobar pitanjem imamo li neki dogovor. Selimo se za njezin stol pored golemog izloga iz kojega promatra kako promiče svijet. Takav izlog ja nosim u sebi.
Konobar još uvijek stoji iznad nas i čeka. Ja bih pivo, veliko. Nema piva, ovo je slastičarnica. Ima, kaže ona i on izlazi na ulicu, gledamo ga kako pretrčava cestu i nosi pivo iz drugog kafića. Carica.
Pričam joj o sebi, o tome kako sam izgubljen. Njezine usne se opuštaju i sunce obasjava duboke usjeke nad njima. U tim kanjonima ruž prodro, ali ih je bijeli šećer s krafne potpuno ispunio. Kad zagrize, malo se raspe po bradi, malo po rukama, dovoljno da skrene pažnju na modre žile koje je jarka svjetlost potpuno razgolitila. Te nježne, prozirne ženske ruke od papira… možda žurim, netko bi pomislio da sam prostak, ali ne mogu, a da ih ne dodirnem, stavim ih među svoje i zatvorim neko vrijeme unutra. Nekoga tko bi smetao sada nema i ona se prepušta, govorimo da bismo govorili, gubimo se u sličnostima, jasno je da se radi o ljubavi, nemogućoj, ali ipak ljubavi. Slažemo se da bi naš zajednički život bio pakao.
Ako ostanem u Beču, kažem joj mnogo sati kasnije, nevoljko otpuštajući tu najljepšu ruku koju sam ikada dotaknuo, ako ostanem, kažem, volio bih da se ponekad vidimo. Njezine usne trepere zajedno sa sitnim česticama najfinijeg šećera koje plešu ispred njezina lica. Njezine oči cure u mene, nešto od te vode ostaje u njima. Jasno se vidi jezero. Lijepa je ta žena koja će me čekati. Nekad je bila samo starica koja je tražila pomoć.
Svi oni koji, iz bilo kojeg razloga, jutrom na internetu prvo čitaju male oglase, pomalo su se iznenadili kada su zamijetili jedan prilično neobičnoga sadržaja, u rubrici Ostalo. Potpisala ga je, naravno pod pseudonimom, stanovita gospođa Sudbina! U oglasu je, između ostaloga, stajalo da spomenuta dama ispunjava baš sve želje, pa i gledanje u budućnost, i to besplatno, ali pod uvjetom da mjesto susreta bude negdje, kako bi se to reklo, bogu iza leđa, na samotnoj cesti između dviju starih baranjskih pustara. Još je neobičnije bilo to što je tajanstvena dama odredila točan dan i sat susreta: subota, 19. kolovoza 2017. godine, točno u podne!
Ništa o tome što će se dogoditi ako se u isti tren na mjestu susreta pojavi više klijenata!? Sigurno je to neka perverzija ili se klinci ili nekakav luđak zezaju s poštenim ljudima, pomislila je većina koja je oglas pročitala, ali ne i ja. 19. kolovoza bio je, naime, moj rođendan, a obećao sam si da ću ovaj provesti na doista neobičan način. Kao neženja u kasnim srednjim godinama, mogao sam si priuštiti i poneku egzotičniju avanturicu. A sastanak sa Sudbinom, dogovoren preko novinskog oglasa, mogao je biti točno to, nešto neobično, nešto nestvarno i suludo. Odlučio sam otići na mjesto susreta nekoliko dana ranije – da vidim gdje ću se to naći ni manje ni više nego sa Sudbinom.
U sebi sam slutio da ću u zadano vrijeme ondje biti jedini. Na zadanome mjestu stajala je velika, nedovršena katnica. Pretpostavio sam da je netko malouman pomislio da će ova cesta jednom biti prometnija, pa se možda u poširokom prizemlju trebala otvoriti gostionica, čarda ili nešto slično. Građevina je bila potpuno zapuštena. Razbijeni prozori, trava i korov koji su progutali prizemlje nisu poštedjeli ni kat. Gotovo svi crepovi bili su uništeni ili pokradeni. Premda sam se u životu, od rata naovamo, nagledao takvih kuća, ovaj me je put obuzela neka čudna jeza. Iznenadna hladnoća prekrila je nebo.
Ipak sam odlučio doći u subotu, u zakazano vrijeme. I doista, došao sam nešto prije dvanaest. Auto sam parkirao malo podalje, u šumarak s desne strane kuće. Bio je doista prekrasan dan, sunce je u podne rasipalo nestvarnu kolovošku svjetlost koju je upijalo veliko, neobrađeno polje, prostrto odmah preko puta ceste.
Samotnom je cestom prema urušenoj kući pristizala postarija prosjakinja. Kada se sasvim približila kući, vidio sam posve jasno da je starica slijepa. Nije nimalo sličila na nešto nadnaravno. Ponajmanje na damu iz oglasa. Kada je stigla do srušene ograde, pozdravio sam je s „dobar dan“ i pitao mogu li joj ikako pomoći.
Ako imate što za dati meni staroj, neću odbiti – rekla je s čudnom radošću u glasu.
Izvadio sam iz novčanika stotinjarku, koju je brižno skrila u svoje rite.
Idem sada – rekla je i zaputila se praznom cestom prema susjednoj pustari.
Gledao sam za njom, a ona se polako okrenula i viknula: Nema više Sudbine, sinko moj!
Ja sam šutke stajao pred svojom nedovršenom kućom, shvativši konačno kako joj, jednostavno, nije bila Sudbina jednom ostarjeti. I odlučio da više nikada neću, za svoj rođendan, davati čudne oglase o tome kako vas negdje, pa i u nekoj pustopoljini, očekuje vaša Sudbina. A starica? Još je jednom leđima mi okrenuta pozdravila podignutom rukom i polako nestala iza sljedećega skretanja prema drugoj pustari.
Irena je oduvijek željela psa. U stvari, otkad se uopće mogla sjetiti sebe, bila je fascinirana tim životinjama s toplim očima i hladnim njuškama. Tople oči i hladna njuška – za nju je to bila sreća. Zagnjurila bi tako glavu u krzno ovčarskog psa Reksa kod bake i djeda na selu, jednom su čak zaspali skupa u zagrljaju. Majka ju je dozivala, tražila...“Poludjela sam kad sam te našla, prljavu i skutrenu uz to dlakavo čudovište u toru s ovcama! Potrgala si nove štramplice!“ Godinama kasnije, Irena bi se sjetila Reksa kada bi svojoj kćerkici Dunji navlačila „štramplice“.
Njezina se majka sramila svoga seoskog podrijetla i nikada nisu ostajali duže od jedne ili dvije noći, obično na putu do mora, rjeđe pri povratku. Irena je voljela baku, miris palente i toplog mlijeka, masnog – sa žutim krugovima i debelim skorupom koji bi skupila prstom i dala Reksu da poliže. Voljela je udisati njegov miris.
Fuj, Irena, taj pas smrdi! – rekla bi joj majka.
Dobro da ju nije vidjela kako mu njuška šape. Miris psećih šapa je voljela iznad svega. Maštala je o vlastitom psu, ali majka nije htjela niti čuti.
Jednoga ljeta su došli kod bake, ali nije više bilo Reksa. Nije bilo ni djeda. Irena je više žalila za Reksom. Reks je nikada nije udario ni povrijedio. Nakon djedove smrti baka više nije željela ostati „tamo“, kako je Irenina majka zvala selo u kojem je odrasla. Prodala je imanje i preselila se k njima u Zagreb.
Stan nije mjesto za beštiju! – govorila je baka.
Majka je bila na njezinoj strani. Otac je davno otišao. Irena je jedva čekala da završi gimnaziju i ode od kuće. Nekoliko dana nakon mature upoznala je Borisa. Ljubazan, šarmantan i uvijek nasmijan, nije joj dugo trebalo da se zaljubi, ali baš onako – do ušiju. Bavio se građevinom i imao mali stan na Trešnjevci – Irena se ubrzo preselila k njemu i isto tako brzo, možda i prebrzo, zatrudnjela.
Dunja je bila krasno dijete, mala, plava, rumena i vesela, oličenje zdravlja. Znajući za Ireninu priču o Reksu, Boris je nakon nekoliko godina kući donio malo bijelo štene s klempavim ušima, smeđom mrljom preko jednog oka i jednim smeđim uhom.
Ovo je Pjega, tvoja nova prijateljica – rekao je, a mala Dunja je pružila ručice prema psiću. Ireni su potekle suze radosnice. Konačno je imala sve što je željela.
Dan kasnije, mala je počela hripati, zatim hroptati, crvena u licu, gotovo se ugušila.
Astma – rekao je liječnik.
Je li možda dirala mačku? Psa?
Psa... – promrmljala je Irena, dok joj se hladna šaka tuge stezala oko srca.
Gospođo, morate ga se riješiti.
Boris je Pjegu iste večeri odveo iz kuće.
Dao sam je kolegi s posla – rekao je.
Irena nije htjela razmišljati o njegovu tonu niti o činjenici da ju je odveo navečer, o tome da joj nije rekao kome od kolega ju je dao, niti o njegovu izrazu lica. Znala je kad laže. Pogledao bi desno gore i tek onda u njezine oči.
Baš kao što je to učinio onog jutra kada joj nije mogao objasniti gdje je bio cijele noći. Jutra kada je postala samohrana majka. Godinama kasnije, na bakinom sprovodu, Dunja joj je rekla da je odlučila nakon studija ostati u Engleskoj živjeti sa svojom djevojkom. „Moj je život uvijek pripadao nekom drugom“, pomislila je Irena svlačeći crne „štrample“ nakon karmina. Majci, baki, Borisu, Dunji. Obukla je kućnu haljinu i sjela pred stari laptop. Utipkala je www.njuskalo.hr – zatim udomljavanje pas. Enter. Ugledala je tople smeđe oči. I sjajan crni nos. Jednu smeđu mrlju preko oka. Smeđe uho. Ista Pjega. Irena je uzela mobitel i konačno napravila ono što je oduvijek željela.
Svojevremeno je u nekadašnjem Jazavcu, a današnjem Kerempuhu, u okviru jedne predstave kabaretskog tipa, pročitan sljedeći oglas:
„Mladić, 185 cm, crna kosa, plave oči, atletske građe, s izvrsnim primanjima, stan na Tuškancu, četverosobni, u vlasništvu, intelektualac, nepušač, član Mense – ne traži ništa!“
Na tu predstavu odveo sam djevojku iz razreda u koju sam se zaljubio kad nam je bilo 16 godina, zgodnu plavušu, kćerku poznatog pisca humoreski, koja je živjela s mamom u četverosobnom stanu na Šalati, čiji je otac tada vozio Porsche 911, metalik-zlatni, a mama, poznata balerina, Triumph spitfire, inteligentnu i kreativnu, nepušačicu. I kad je Mladen Crnobrnja pročitao u predstavi taj oglas, pogledao sam djevojku i pomislio: „Što ću joj ja?“ Tako se nešto završilo, a da nije ni počelo.
Bilo je to još u ono vrijeme kad su se Rakova obratnica, Priča o djevojci O, Tisuću i jedan buzdovan nalazili po regalima primaćih soba zajedno s Lenjinovim sabranim djelima. Svako jutro pisac bi parkirao Porschea pred caffe-barom na Šalati, pored malog bazena, i igrao tenis sve do ručka. No, prije nego što bi izašao iz auta, stavio bi iznutra na prednju šajbu veliki karton s oglasom:
„Tražim ženu, inteligentnu, lijepu i poštenu, nepušačicu, koja je spremna živjeti od kruha i Kerempuha.“
U to vrijeme Kerempuh još nije bilo kazalište, nego popularni satirički časopis koji je mnogo puta zabranjivan, a on je bio razveden već petnaest godina.
Na bočnom staklu tog Porschea mnoge mlade djevojke slinom su lijepile ceduljice s brojem telefona i imenom. Ili se bar tako činilo. Neke od njih nisu bile mlade djevojke, nego prijatelji i poznanici tog pisca koji su ga zajebavali i ostavljali brojeve svojih starih tetaka, mama i baka. Kad bi ih pisac nazvao, a uvijek je nazivao sve redom, javio bi se glas stare žene koji bi ga pitao što želi, a on razočarano rekao: Ništa, milostiva gospođo!
A zakaj ste onda nazvali? – pitao bi glas čeznutljivo.
Bilo je još uvijek dovoljno pravih brojeva koji su pripadali pravim mladim djevojkama s pravim grudima i stražnjicama i pisac bi, vraćajući se s gornjih terena prema caffe-baru, vidjevši opet puno staklo papirića po svoj prilici sretno uzdahnuo. Sretan što živi u tako slobodnom vremenu, sretan što vozi Porschea, i naravno, sretan što ima kuću u sjevernom dijelu grada, što mu se knjige odlično prodaju u svim dijelovima Jugoslavije jer ismijava režim. Od ismijavanja režima moglo se u to vrijeme odlično živjeti.
Vidjeli su ga često u obližnjem restoranu da svaki dan ruča s drugom djevojkom, ljubi joj ruku, obećava putovanje u Veneciju i kako onda ulaze zajedno u automobil. I umjesto u Veneciji, završili bi u njegovoj spavaćoj sobi. Da. Život je onda bio vrijedan življenja.
Jednom je, kaže priča, na staklu pronašao i telefonski broj svoje kćeri s riječima: “Tata, javi se!“ U to vrijeme bio je rastavljen već petnaestak godina, a kći je ostala živjeti s mamom. Bila je brucošica na Filozofskom fakultetu, studirala francuski i povijest umjetnosti, i već nekoliko godina nije viđala oca. Nije nazvao toga dana, nije ni sljedećeg, treba se, mislio je, psihički spremiti. Možda je ostavila poruku? A možda baš suprotno, da ga zauvijek pošalje u pizdu materinu? To se nije moglo znati. Nazvao je tek za nekoliko godina, početkom devedesetih.
Halo?
Zdravo dušo, tata ovdje!
Koji tata?
Pa tata.
Ja nemam tatu…
Šutnja s obje strane.
O, imaš, imaš – rekao je tata.
Da nisi malo zakasnio?
Imao sam nekog posla, dovršavao knjigu…
I tako deset godina?
Stvarno, dušo, mislim da bismo se morali naći, može, evo, ručak u subotu? Tu kod Pere.
S druge strane bila je duga šutnja, ali su se ipak dogovorili.
Kad je došao u subotu u restoran kod Pere, za stolovima su sjedile obitelji, mlade i stare. Mama, tata i dijete, ili, mama, tata i dvoje djece, dečko i curica, ili mama, tata, sin i baka, svakakve kombinacije obitelji. Samo za jednim stolom sjedila je jedna žena. Starija od njega i zakopčana do grla. Sama. Kosa bez frizure, pomalo masna, dosta bora na licu, ruke na kojima su i vrijeme i deterdženti ostavili traga, haljina koja je bila moderna u pretprošlom stoljeću, cipele malo iznošene, bez nakita… Malo je, doduše, sličila na njegovu kćer, a opet, to nije bila ona. Nije mogla biti ona. Došlo mu je da priđe i kaže:
Pobogu, zašto si starija od mene?
Što se dogodilo?
Jesmo li u vremenskoj rupi?
Kamo su se izgubile seksualne slobode?
Kako se izgubio onaj prijateljski odnos oca i kćeri?
Gdje je ležernost naše generacije?
Ali nije prišao, kaže, nije pitao. Zapravo, nije učinio ništa.
Istina je, zanimljivi su oglasi, ti kondenzirani životi: vicevi, tragedije. Gotovo svaki nudi priču, roman.
Naš sin obožava oglase. Čita sve redom, svakodnevno. Na plaži, umjesto plivanja odabire borovu šumu i otvara svoj mobilni prozor u svijet oglasa. Traži stanove i/ili kuće na Zelengaju, može i drugdje, ali svakako u sjevernom dijelu grada. One koje mu zapnu za oko dijeli ostalim članovima obitelji, već prema potrebi. Mailboxovi su nam zatrpani stanovima i kućama u kojima bismo mogli živjeti, u kojima bismo trebali živjeti, u kojima bi bilo lijepo živjeti. Nemamo namjeru seliti. Traži automobile, preporučuje ih ocu koji nema namjeru mijenjati svoj. Gleda brodove, iako ne živimo na moru, gleda sunčane naočale i ručne satove, koje mu nikada ne bismo kupili. Gleda kampere, jer zna da bismo voljeli tako putovati. Njegovo traženje predmeta za kojima bismo žudjeli njegovo je trinaestogodišnje otvaranje zajedničkog, glasnog prostora mašte.
Istina je, zanimljivi su oglasi, ti kondenzirani životi: vicevi, tragedije. Gotovo svaki nudi priču, roman. Kupuje se i prodaje, mijenja staro za novo, manje za veće, eppur si muove, nešto nam treba, nečega imamo viška, nešto precjenjujemo, nešto smo spremni dati u bescjenje. Darovati. Životinju bez pedigrea, na primjer. Neki se životni prostor hitno prodaje? Između redaka čitamo selidbu, bolest, smrt. Vrijeme koje protječe, sad brzo, sad polako.
Za rođendan mi je sin donio paketić. Uvijek je bio pažljiv. Kad me poljubio i pružio mi ga, dodao je:
Znaš mene. Našao sam to u jednom oglasu. Zvučao mi je poznato, pa mi je privukao pozornost. Siguran sam da će te razveseliti. I tatu će. Samo što je tebi rođendan prije!
Rastvorila sam omot i ugledala rokovnik.
Rokovnik iz 2018. Prazan. Očuvanih korica. U oglasu je sigurno stajalo: u dobrom stanju. Znala sam što imam u rukama. Sve mi je bilo jasno. Pogledom sam neko vrijeme prelazila po površini rokovnika, a zatim ga krenula listati u potrazi za znakom gdje li je sve to vrijeme proveo, na čijem radnom stolu, u čijoj ladici, ili možda kutiji, na nekom tavanu, u nekom podrumu. I zašto je ostao neispisan... U njemu nije bilo ni jedne jedine zapisane riječi. Ni jednog zabilježenog sastanka, dogovora, rođendana, važnoga osobnog događaja... Ipak, bio je nečiji, i netko je u njemu na svoj način ostavio trag. Zaklopila sam ga i moja se ispružena ruka našla na rokovniku.
Moja ruka? Promatrala sam svoju sedamdesetogodišnju ruku i u njoj kao kroz smežuranu opnu nazirala onu svoju, koju poznajem. Isti oblik prstiju i noktiju, doduše, ali tu je svaka sličnost prestajala. Te sad već davne 2018., zapravo ujesen 2017., da budem preciznija, znam to, jer se upravo toga dana rodila Greta, ta je ruka bila jedna od deset koje su za ovaj rokovnik ispisale svaka po jednu kratku priču. Smiješno je da se služim jedninom. Otkada se već ne piše jednom rukom! Ta je ruka dakle bila jedna od dvadeset koje su za ovaj rokovnik ispisale svaka po jednu kratku priču. Pogledala sam sina koji je strpljivo stajao pokraj mene i gledao me u mojemu vremeplovu. Likovao je zbog savršeno pogođenog dara.
Ponovo sam otvorila rokovnik i potražila stranicu na kojoj je otisnuta moja priča. Uz nju je, baš kao i uza sve ostale priče iz rokovnika – i Delimirovu, i Zoranovu, i Tanjinu, i Krešinu, i Jeleninu, i Senkovu, i Rujaninu, i Brankovu, i dvojice Krešimira – bio crtež napravljen kemijskom olovkom. Zgodan crtež, mladenački prštav, s mnogo linija, detalja, elemenata koji se preklapaju, stajao je uz priču koja je započinjala: Istina je, zanimljivi su oglasi, ti kondenzirani životi: vicevi, tragedije. Gotovo svaki nudi priču, roman...